EL VY spaja ono najbolje od The Nationala i Menomene

The National i Menomena su sada već eminentna imena u svijetu indie rocka, pogotovo prvi, u to nema sumnje, dok je Menomena još uvijek na putu da to zaista i postane.

Jaki i kvalitetni albumi su iza oba benda. Dečki iz Menomene su pretrpjeli veliku promjenu kad je Brent Knopf otišao iz benda i posvetio se solo projektu Ramona Falls. Već smo svjedočili jednom zajedničkom projektu ova dva benda, a to je Pfarmers koji su napravili solidan album. I sada već imamo novu priču, a to je EL VY. Matt Berninger i Brent Knopf udružili su snage i znanje koje imaju da bi ponudili jedan jako zanimljiv projekt. Nakon rada u matičnim bendovima gdje su se istaknuli kao vodeći tekstopisci i vokali, odlučili se za nešto novo, a opet poznato.Naime, EL VY spaja ono najbolje od oba benda i pršti od indie rocka i eksperimentalnog zvuka kakvog su nam ponudili dečki iz Menomene. “Return to the Moon” je suptilno spojio melankoliju The Nationala i eklektičnost Menomene. Ovaj je album pun pogodak jer je u pauzama od rada u matičnim bendovima ponudio podsjetnik na zvuk ova dva benda i samo potvrdio da indie rock živi više nego ikad prije i da ima još toga za ponuditi, a da nije isklišeizirano.

Ono što upada u prvi plan je vokal Matta Berningera, njegov pomalo sjetni bariton koji je ovog puta samosvjesniji i više zajebantski i iskreniji, uostalom, kakvog ga poznajemo i samo je podsjetio koliko je jak i koliko je The National velik bend.

Brent Knopf je sjajan u miksanju zvuka i stvaranju podloge za jednu kvalitetnu priču. Dokazao je to sa solo projektom, a ovdje je još više istaknut.

Album vrvi od zabavnih momenta, ali i onih malo sjetnijih i depresivnijih, no to nije pokvarilo cjelokupni dojam, jer kao da su se dečki malo zaigrali i našalili na vlastiti račun.

Tako uvodna “Return to the Moon” odmah bombastično uvodi u album i pokazuje da neće nedostajati zabave. “I’m the Man to Be” i “Silent Ivy Hotel” kao da su izišle iz “Boxera”, a najljepšta laganija pjesma “No Time to Crank the Sun” podjeća na “Sad Songs For Dirty Lovers”. U ovoj stvari je Berningerov bariton najizraženiji i nekako postojan od početka do kraja pjesme.

“Happiness, Missouri” je jedna od onih veselijih stvari u kojoj je eksperimentalni zvuk najjači.

Ovaj album ima jako malo slabih mjesta, možda su to “Sad Case” i zadnja “Careless”, no sve u svemu jedna zabavna priča koja podsjeća koliko su The National i Menomena jako bendovi, a kad udruže snage to je onda pun pogodak.