E, da nisu Kanađani…

    1386

    The Trews

    No Time for Later

    Datum izdanja: 01.09.2008.

    Izdavač: Edel / Menart

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. No Time for Later
    2. Dark Highway
    3. Be Love
    4. I Feel the Rain
    5. Paranoid Freak
    6. I Can’t Stop Laughing
    7. Man of Two Minds
    8. Hold Me In Your Arms
    9. Gun Control
    10. Will You Wash Away
    11. End of the Line
    12. Burning Wheels
    13. Ocean’s End

    Kad sam prije dvije godine recenzirao album “Den of Thieves” grupe The Trews, nisam imao pojma tko su oni i što sviraju. Malo po malo, preslušavajući taj album, sve su mi više upadali u uho sa svojim klasičnim rock izričajem, kojeg ima sve manje i manje na svjetskoj sceni.

    Danas mogu reći da je bend izrastao u pravi rock bend koji se ne libi svojih utjecaja stvarajući pjesme u kojima se često mogu pronaći paralele s nekoliko bendova po skladbi, ali kako danas već rijetko što može biti novo i revolucionarno, tako se ne treba previše zamarati s pojedinim sličnostima, nego jednostavno uživati u dobroj glazbi.

    Što je dobro ili što je loše, približavaju vam razni kritičari (evo, i ja sam jedan) koji svojim mišljenjem predstavljaju mnoge albume, a tako sam ja odlučio uzeti u ruke novi album benda The Trews i napisati par riječi o njemu, baš zbog moga oduševljenja prošlim albumom.

    No Time for Later” im je treći album u karijeri s kojim se nisu previše zvukovno pomakli od onog što se moglo čuti na “House of Ill Fame” i “Den of Thieves“. I dalje je to jedan punokrvni rock album, prepun žestokih rifova, opakog bubnja i vokala koji zna potegnuti kao Jagger u najboljim danima (znači prije 40-ak godina).

    Muziku podržava

    Utjecaji su i dalje vrlo slični kao i na prošlom albumu, od ranih The Rolling Stonesa, Aerosmitha i AC/DC-a, pa do modernih bendova poput Foo Fightersa i Nickelbacka. Zadnja dva nabrojana benda predstavljaju jednu dozu približavanja benda k mlađoj publici, ali ipak bih rekao da će u ovom albumu više uživati stari rockeri, nego neki klinci.

    Tutnjavina je najbolji opis za novih 13 skladbi jer se tek ponegdje može čuti neki laganiji ton ili balada, makar i toga ima (kakav bi to bio rock bend koji ne bi znao napraviti dobru baladu). Za razliku od prošlog albuma, pjesme su ujednačenije, ali i za koju nijansu slabije što ne umanjuje kvalitetu ovog albuma.

    Jedan od velikih minusa za bend je što dolaze iz Kanade pa im je nešto otežan put ka svjetskoj (ili američkoj) slavi, pošto je poznato da su Ameri vrlo nacionalistički orijentirani što se glazbe tiče.

    Da dolaze negdje iz neke zabiti na jugu SAD-a, vjerujem da bi već sada svi pjevušili njihove skladbe, a ne od tamo ‘nekih’ bendova poput Lifehouse, Puddle Of Mudd i sličnih.

    Naslovna “No Time for Later” otvara album u vrlo pozitivističnom tonu, zveckavim gitarama i grandioznim refrenom, dok “Dark Highway” ima moćan uvodni riff i rockerska deranja kojim bi se i ‘mrtvaci probudili’. Nakon žestokog početka, slijedi još nekoliko stadionskih rock himni kojima bend obogaćuje svoj repertoar.

    Prvi nešto laganiji moment na albumu pronalazi se s pjesmom “I Feel the Rain” koja zvuči kao da su se ponovno oformili Creedence Clearwater Revival, “I Can’t Stop Laughing” kao da je zalutala iz pjesmarice nekog celtic rock benda, a do nje je prva prava balada “Man of Two Minds“.

    Do kraja albuma ima još nekoliko odličnih skladbi koje je vrijedno istaknuti, a neke od njih su “Hold Me in Your Arms” koja koketira s AC/DC i Led Zeppellinima, “Will You Wash Away“, koja ima najbrži ritam bez žestokih gitara, te završna “Ocean’s End“, koja najviše podjeća na The Rolling Stonese.

    Što na kraju još reći za “No Time for Later” osim da je to dobra rock ploča odličnog rock benda. Britanci u nebesa dižu Oasisov “Definitly Maybe”, a sam Gallagher je rekao da je pokrao gotovo sve riffove s tog albuma, pa čemu se pretjerano truditi na koga sve The Trewsi podsjećaju kad praše tako živahnu i žestoku glazbu.

    Možda je ovaj album nešto lošiji od prošlog, ali to su nijanse s kojima se ne treba zamarati jer je i dalje bolji od niza albuma koji nam dolazi sa sjevernoameričkog kontinenta. Ako mi ne vjerujete, provjerite sami!

    Muziku podržava