Džentlmeni, dame i revolveraši u istom sedlu

Još i danas, a prošle su tri godine, ne mogu prežaliti što najveći dio medija ni gramić pozornosti nije posvetio Volbeatu kada je bio predgrupa Metallici u Zagrebu.

Rekosmo već, bilo je to totalno neprofesionalno od medija i od novinara, a osim što ih velika većina naginje kičastom mainstreamu pa ih jedan takav bend nije nimalo zanimao, mogli bismo se i zakleti da ih ogroman postotak za Volbeat dotad čuo nije. No što je bilo, bilo je, od prošlosti se ne živi, uvijek se treba fokusirati na sadašnjost i budućnost, pa se stoga vratimo na aktualna događanja.

Ili zavirimo ipak još malo u prošlost, odnosno odšećimo dvije i pol godine unazad, u period u kojem je Volbeat objavio dva studijska albuma, “Beyond Hell/Above Heaven” i ovaj ovdje, koja su mu širom otvorila vrata čak i kod medija i novinara gornjih profila ili glazbonazora. Ipak, ono što posebno veseli, koliko god da ga se gura u mainstream, jest to da je Volbeat i s ovim albumom pokazao da je čist, zdrav i korektan rock bend koji ne mari za trendove. Doduše, deveto mjesto na Billboardu moglo bi sugerirati nešto drugo, no glazba koju komponira u najvećem dijelu zadržava ‘radničku’ notu. Iako, ne može se negirati da je “Outlaw Gentlemen & Shady Ladies“, čiji se naslov referira na odmetnike i revolveraše 19. stoljeća, štogod melodičniji od prethodnika, s nekoliko pjesama koje imaju jači hit potencijal.No sve u svemu, radi se o izdanju s dosta različitosti u naslovima koji kombiniraju klasični, hard i moderni rock s heavy i thrash metalom, rockabillyem, punkom, countryem, a linije stilskih razgraničenja sve su manje izražene. Novi gitarist Rob Caggiano, koji je iz Anthraxovog ekspresno uskočio na mjesto Volbeatovog gitarista, utjecao je na jače usmjerenje prema metalu, ima dosta riffičnih dijelova sa značajkama thrasha, a produžene melodijske solaže najčešće zvuče kao kod klasičnih heavy metal bendova. Rob je sa stalnim Volbeatovim producentom Jacobom Hansenom i bendom radio i produkciju albuma, koja je nešto modernija nego ona na ranijim albumima.

Michaelovi su vokali i na ovom albumu dosljedni, jaki, probitačni, ponekad možda djeluju nezainteresirano, no snažan su dio cjeline, koja uključuje i usklađene ritam sekcije koje svojom čvrstinom suvereno održavaju kompaktnost pjesama. Akustični intro u stilu soundtracka nekog vesterna s glazbom Ennia Morriconea uvod je u album, na koji se nadovezuje melodijska pjesma “Pearl Hart” s jačim himničnim potencijalom i kao takva djeluje pogodno za top ljestvice i za koncerte, slično kao i u slučaju “Cape of Our Hero” i “Lola Montez“.

“Dead But Rising” pjesma je ispunjena težim thrasherskim riffovima i modernijim rock melodijama, “Room 24” najmračnija je na albumu, s težim i tromijim doomerskim uvodom, kombinacijom heavya i thrasha i nudi premoćnu vokalnu suradnju s King Diamondom.

Dinamična punk/heavy/thrasherska stvar je “Black Bart“, novu kaubojsku atmosferu kombiniranu s rockabillyem, countryem i metalom donosi raslojena “The Lonesome Rider“, koja uključuje gostovanje kanadske pjevačice Sarah Blackwood (Walk off The Earth), a početni country ritam uz banjo u “Doc Holliday” ne daje naslutiti da se u nastavku krije pjesma koja neodoljivo podsjeća na Metallicu, uključujući i Michaelove vokale koji su skoro pa pljunuti Jamesovi. Odjava je melankoličnija i emotivnija u baladnom naslovu “Our Loved Ones“, oda onima koji nisu s nama, ali ih se rado sjećamo, a inspirirana smrću Michaelovog oca.

“Outlaw Gentlemen & Shady Ladies” album je kojim je Volbeat zadržao najveći dio svoje kompozitorske autentičnosti i glazbene prepoznatljivosti. Jedan od albuma za koji ćete odmah čim ga čujete pogoditi čiji je, odnosno, od kojeg je benda. A to u glazbi zna biti jako važno. Danas toliko rijetko da je i prevažno.