“Dystopia” vratila Megadeth na sami vrhu heavy metal scene

    2039

    Megadeth

    Dystopia

    Datum izdanja: 22.01.2016.

    Izdavač: Tradecraft / T-Boy / Universal Music

    Žanr: Thrash Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Threat Is Real
    2. Dystopia
    3. Fatal Illusion
    4. Death From Within
    5. Bullet To The Brain
    6. Post American World
    7. Poisonous Shadow
    8. Conquer Or Die
    9. Lying In State
    10. The Emperor
    11. Foreign Policy

    Megadethovi jednogodišnji postovi u vezi novog albuma “Dystopia” bili su vjerojatno najiritantnije vijesti i vjestice iz svijeta heavy metala.

    Teaseri za snimke iz studija, snimke iz studija, fotka novog gitarista, fotka novog gitarista s gitarom u ruci, fotka noge tada još misterioznog novog bubnjara, fotka novog bubnjara, fotka nove postave, fotka nove postave u studiju, objava prvog riffa, objava drugog riffa, teaser za prvu pjesmu, prva pjesma, teaser za isječak iz spota, isječak iz spota, teaser za spot, novi spot, druga pjesma, popis pjesama, datum objavljivanja albuma, album.Ima ona stara ‘Tresla se brda, rodio se miš’. A ima i ona teza koja nalaže kako je misterij ključ. Hvala Bogu, u slučaju Megadetha rodilo se čudovište. Još da je njegovo rađanje bilo obavijeno misterijem, dojam ovog izvrsnog albuma bio bi daleko veći nego što jest.S pravom se može reći kako su već prvi albumi Megadetha bili zlatno doba ovog, prema mnogima najboljeg thrash metal benda svih vremena. No ono najzlatnije, kao što se zna, tek je uslijedilo s postavom Mustaine/Ellefson/Friedman/Menza, da bi bilo okončano 1994. s famoznim albumom “Youthanasia”.

    Od tih turbulentnih vremena pa do današnjeg dana Dave Mustaine je sa svojim dežurnim sviračima znao isporučiti nešto slabije albume, ali i one koji su bili zbilja odlični. Novi, petnaesti studijski album, krajnje klišejizirano nazvan “Dystopia“, jedini je od svih tih albuma (uz možda “United Abominations” iz 2007.) za kojeg bih rekao da se kvalitetom i svježinom najzlatnijem periodu benda ponajviše približio.

    Muziku podržava

    Kreativnost je, u okvirima heavy metala, izgleda još jednom na strani glazbenog antidemokrata Mustainea. Nakon slabije pamtljivih “Thirteen” i “Super Collider“, vrijedilo je i dalje imati vjere u ime Megadeth. Pogotovo kad se u studenom 2014. godine proširila vijest o obnavljanju postave. Shawnu Droveru je, da se prisjetimo, nakon deset godina bilo dosta Megadetha, a njegovim se primjerom poveo i Chris Broderick, koji je u Megadethu proveo šest godina.

    Uz dužno poštovanje prema liku i djelu ove dvojice glazbenika, kao i svima koji su ih držali za najdostojnije nasljednike Martya Friedmana i Nicka Menze, Megadethu je pod hitno trebalo osvježenje. Tupilo Droverovih bubnjeva trajalo je suviše dugo, a Broderick se u bend čitavo vrijeme uklapao jednako kao što bi se u njega uklopio John Petrucci. Dakle, nikako.

    Osvježenje koje su donijeli novi članovi više je nego očito. Energični bubnjevi nešto su što je Megadethu nedostajalo dobrih deset godina, otkad je za njih sjeo spomenuti Shawn Drover, pa se Chris Adler iz Lamb of Goda pokazao kao odličan izbor. Kiko Loureiro (Angra) više je doduše pridonio kreativnim gitarističkim lead dionicama nego samim strukturama pjesama, što je daleko od zanemarivog. Koautor je tek triju pjesama dok ostale potpisuje, po običaju, isključivo Dave Mustaine. Njegova diktatura tako je i ovog puta urodila plodom. I to tako dobrim da je svaku konkurenciju pomeo po tko zna koji put u svojoj nenadmašivoj karijeri.

    Spoj agresije i melodije Mustaineova je specijalnost i agresivan Megadeth bez melodije ne valja. Isto tako, melodičan Megadeth bez agresije valja još manje. “Dystopia” se tako najviše nastavlja na formulu “United Abominationsa” iz 2007. godine, samo u težoj, mračnijoj varijanti. Bez obzira što je tijekom rada na ovom albumu težio izbacivanju radiofoničnosti pjesama, svoj smisao za melodiju nije mogao zatomiti.

    To se već osjeća pri početku albuma kojeg otvara orijentalni napjev pjesme “The Threat Is Real” u izvedbi jordanske virzuozne vokalistice Farah Siraj. Fuziozno riffovlje u nastavku pjesme pak jasno podsjeća na to tko je gazda thrash metala. Pjesma jasno definira cijeli album kojeg karakterizira masivan i kristalno čist zvuk, teške, duboke gitare, kirurški precizne solaže, česte promjene ritmova, zarazne melodije te pametni i aktualni tekstovi socio-političkih tematika. Rekao bih da većina albuma inspiraciju vuče iz “Countdown To Extinction” završnice, “Ashes In Your Mouth”.

    Najupečatljivije melodije stižu već s naslovnom pjesmom koja pomalo podsjeća na “Washington Is Next”, a strukturno dosta sliči antologijskoj “Hangar 18”. Sljedeća “Fatal Illusion” predstavlja bend u jednoj od svojih mračnijih i agresivnijih varijanti, a ambijent se nakon himničnije “Death From Within” ponavlja na “Bullet To The Brain“. Iste atmosfere nije lišena ni “Post American World“. Svježina kojom zrače sve navedene pjesme, u Megadethu se nije osjetila dosta dugo, čak i previše. Primjerice, lead gitare nisu bile ovako impresivne još od vremena Martya Freidmana. Kiko Loureiro je bez dileme veoma lako shvatio bit Mustaineove glazbe.

    “Poisonous Shadow” te instrumental “Conquer Or Die” najinteresantniji su dijelovi albuma, u svakom slučaju najdinamičniji. Suautor obiju je Loureiro te bi bio mudar potez kad bi mu Mustaine u budućnosti davao više kompozitorskog prostora. “Poisonous Shadow“, opet s Farahom Siraj kao gostujućom vokalisticom, melankoličan je i progresivan komad, u kojem se ističu uvodne catchy akustike, orijentalan ambijent, neodoljiv refren, kao i sveopći istančan osjećaj za melodiju. Pjesma je jedna od boljih Megadethovih unatrag kojih dvadeset godina, a stvorena atmosfera jednostavno je neprocjenjiva. Dinamiku čitave stvari zatvara ugodni klavir kojeg je odsvirao Loureiro.

    Virtuoznost njegovog sviranja klasične gitare pri početku narednog instrumentala “Conquer Or Die” jedna je od boljih gitarskih dionica novije povijesti Megadetha, a u nastavku pjesme čovjek po tko zna koji put dokazuje zašto je jedan od najboljih gitarsita kojeg je Megadeth ikad imao. Premda se ovdje radi o virtuozu i težem tehnički savršenom gitaristu, njegove tehnikalije nisu same sebi svrha, kao što je to bilo u slučaju Chrisa Brodericka.

    Agresivna i izravna “Lying In State” slobodno bi mogla biti posljednja pjesma na albumu jer naredne “The Emperor” te Fearova obrada “Foreign Policy” zvuče kao bonus dodaci, no one to nisu. Rokerskiji izričaji obiju pjesama možda i dodatno osvježavaju koncept albuma, no kvalitetom za ostalim pjesmama poprilično kaskaju. U odnosu na fenomenalne i kompleksnije “Posionous Shadow” ili “Fatal Illusion”, ove dvije zvuče banalno.

    Najveći nedostatak albuma Mustaineov je glas koji već nekoliko godina zvuči promuklo i nefleksibilno. To više nije onaj prgavi vokal koji je mogao zapjevati i oktavu više od govornog glasa. Posljednjim albumima reklo bi se da je čovjek dobio na snazi u glasu i da sad pjeva prljavije i agresivnije, no učestalo prakticiranje nižih tonova i forsiranje širine glasa, samo je dokaz propadanja istog. To je očito i na živim snimkama.

    Bilo kako bilo, Mustaine se u svakom slučaju izdignuo iz kaljuže prethodnog “Super Collidera“, vrativši Megadeth tamo gdje mu je i mjesto – na samom vrhu heavy metal scene. Uigranost nove postave je fascinantna, no svejedno, nadajmo se da se praksa serijskog objavljivanja studijskih albuma ipak neće opet ponoviti. Šeta bi naime bilo svjedočiti propadanju ovako dobre postave.

    Tekst: Ivan Miočić

    Muziku podržava
    Stisni