Dva koraka unatrag, jedan korak naprijed

Talentirani švedski punk-rock kvartet dugih sedam godina nije imao pravi album, a posljednji je bio mlaki i pop orijentirani “Machine 15” koji da se razumijemo nije bio loš.

Ipak, dva koraka unatrag bila su pravi smjer za Millencolin.To bi značilo da se “True Brew” smjestio negdje između “Home From Home” i “Kingwood”, što sonički štima – oni koji traže neke dublje najavljivane korijene i neobuzdane punk i ska dionice neće biti zadovolj(e)ni. Oni koji pak traže nostalgiju iz svojih tinejdžerskih dana zvanu “Pennybridge Pioneers” biti će dividirani.Pošto se dugo nije recenziralo Millencolin red bi bio reći kako je to bend čije ime dolazi od trika ‘melancholy’ koji se izvodi na skejtbordu, osnovan je 1992. godine u gradiću Örebro, iza sebe ima sedam albuma i cijelo vrijeme ima konstantu postavu koju predvodi Nikola Sarcevic, pjevač i basist srpskih korijena.

Sami rade svoje spotove, naslovnice albuma i općeniti art, a nerijetko sami snimaju i produciraju. Od skromnih ska i brzinskih punk početaka sazrjeli su s pločom “Pennybridge Pioneers” koja ih je proslavila i uvrstila među najbolje bendove melodičnog punka. Nakon toga prošli su fazu laganog eksperimentiranja i plivanja izvan njihovog teritorija i nakon dužeg perioda zakuhali su “True Brew”.

Većina elemenata prepoznavanja je tu – melodiozni punk, na trenutke brz, na trenutke nešto sporiji. U tekstu i govoru tu je Nikolina signatura – iskrivljeni engleski, a motivi su pretežito emotivnog i osobnog karaktera. Inspirirajući tekstovi u kojima se miksaju politika, preispitivanje i život kao takav često sadrže (pre)jednostavne rime koje i stihove koji znaju zazvučati sladunjavo i djetinjasto. No, i to je jedna od odlika Millencolin pjesama koje uglavnom teže pozitivi i u kojima se svatko može naći.

“From punk to dad to brewer to schoolboy“.

“Egocentric Man” otvara album na pravi, glasni način, no ostavlja i pomalo krivi prvi dojam – punk-rock nakon ove pjesme pretežito postaje pop-punk s primjesom rocka. Punkerima stare škole i fanovima mlađeg Millencolina upravo bi ovo stoga mogla biti i ostati najdraža pjesma.

“I don’t use my brain so I won’t go insane” pjeva Nikola u pomalo atipičnoj i zanimljivoj “Autopilot Mode” dok je “Bring Me Home” apsolutni dragulj i pokazatelj koliko dobru pjesmu može potpisati i drugi skladatelj u bendu – Mathias Färm.

S prvim skinutim singlom u kojem se dotiču rasizma, “Sense & Sensibility” i “naslovnom pjesmom “True Brew“, inspirativnom kobasom (refren ima skoro 100 riječi), završava puno bogatija i konkretnija A strana.

Od općenitih novina izdvaja se povećani broj referenci nego inače (C3PO, Tom i Jerry, Itchy i Scratchy…) i “aaaa-aaaaaaaaaa-aaaaaaa”, “laalalaalaaj-laaalaalalaaj-laalaalaalaaaj-” i “naaaaaa-naaaaaa” segmenti koji zvuče super.

Druga polovica započinje solidnim brojem “Perfection Is Boring” i zaista, ne bi bilo zanimljivo kad bi sve bilo savršeno. Baš tako “Something I Would Die For” nije loša stvar, ali u mojim ušima ispada suvišna i bolje bi funkcionirala kao izostavljena stvar koja bi se našla na kompilacijskom CD-u za koju godinu. Ima ponavljajući refren što je problem ukoliko pjesma nije u nekom aspektu fantastična, a ona to nije. “Wall Of Doubt” također je nekako prosječna, a osim toga treba spomenuti “Silent Suicide”, uljeza (jedina stvar ispod dvije minute trajanja) koji služi kao kratka punk pauza (i ništa više od toga) i uvertira u solidan zaključni trio.

“Mr. Fake Believe” ima zanimljivu notu s havajskim efektom u pozadini i bad religionesknim odbrojavanjem i pozadinskim vokalom. Kad sam već spomenuo Bad Religion svakako treba napomenuti kako “True Brew” ima dosta sličnosti i poveznica, više ili manje očitih s ovim kalifornijskim bendom, a bili oni namjerni ili ne, svakako su dobrodošli.

B-stranu u neku ruku spašava “Man Of 1000 Tics“, stvar za koju sam po naslovu znao o čemu će biti riječ i praktički je cijela pjesma podložna citiranju. Nikola se skroz otvorio i iznesao svoje nesigurnosti:
“I’ve got the jitters and the shifty eyes
I’m making sounds without knowing why
I can’t tell how I got these symptoms
If it’s lead singer or maybe tourettes syndrome… it won’t let go.

Environmental or genetic cause?
Just want to know the nature of these flaws
Can it be a combination of them both?
I’m kind of worried about it’s rate of growth
Oh, doc find me a cure somehow”
U refrenu se miri sa svojim stanjem i smatra kako ne može biti popravljen:
“I’m the man of a thousand tics
You never know what I’ll pull out of my bag of tricks
I’m not sure where it’s coming from
All I know is that it sure makes me look dumb
Be aware for what I have in store
Be aware from where it’s coming there’s coming more
I’m the man of a thousand tics
I’m in a state where I just cannot be fixed“

Nevina ljubav i The Beatlesi ostali su za kraj – “Believe In John” reminiscentna je popijevka u kojoj se prisjećamo empatije, nekih ljepših vremena stjeranih u kutak prašnjavih ormara naših srca, kad smo imali manje stvari, a bili bogatiji, kad smo pozdravljali strance na ulici i prepuštali naše sjedalo starijima.

Osim malo klavira i spomenutog Havaji filinga muzički je to više-manje klasični Millencolin. Ništa spektakularno, ali u svakom slučaju povratak pankerskijem i agresivnijem zvuku. Preporuka za sve već upoznate s opusom benda, također dobar početak za nove slušatelje, a svakako obavezno štivo za one koji su odustali od njih nakon “Machine 15”.

Iako su na sceni uspješno već 20-ak godina, Millencolin još uvijek nisu pioniri poput uzora im Bad Religion ili NOFX-a – za to fali im još pokoja longplejka i sijeda vlas na glavi. Ili pokoja vlas manje, svejedno. Dočekat ćemo i to, sigurno.