Duh Marra i dalje u njima živi

Zanimljivost je da su u približno isto vrijeme (samo tjedan dana razlike) dva bivša Marrova benda izdali nove albuma, The Cribs i Modest Mouse.

O braći Jarman se nema više ništa novog reći, bend je dva put gostovao kod nas i prezentirao se u najboljem svjetlu, a svakim novim albumom naprave korak prema naprijed. Možda je to tako i bilo do ovogodišnjeg albuma jer “For All My Sisters” nije bolji od svojih prethodnika, ali nije niti slabiji što je najbitnije.Ono što se najviše osjeća u novim pjesmama benda je Johnny Marr koji s njima ne svira već godinama. Njegov duh se osjeća, možda čak i više nego na vrlo hvaljenom “Ignore the Ignorant” zbog čega slobodno možemo reći da su učenici mnogo naučili od svojeg učitelja, a da je učitelj malo tog naučio od svojih učenika, budući da su samostalni Marrovi albumi podosta blijedi.Ne treba gledati šesti album The Cribsa kao kopiranje idola jer to stvarno nije, “For All My Sisters” je vrlo dobar album kojim braća Jarman žele pokazati da su i dalje sposobni širiti svoje glazbene horizonte, a ovaj put su se okrenuli glazbi koja nikad prije nije bila toliko popična. Naravno, gitare su i dalje u prvom planu, ali nikad nisu bile toliko melodijski jasne i čiste.

Britpop im teče u žilama, sad je to potpuno jasno jer pjesme imaju velike refrene, kao da su konačno spremni početi puniti i veće prostore od klubova u kojima su do sada najčešće boravili. Možda u većim prostorima će se izgubiti dio njihove draži, ali tome služe nove pjesme koje su višestruko slojevitije od indie/punk poskočica s početka njihove karijere.

Već kad smo mogli čuti najavne pjesme, bilo je jasno da će novi album biti drugačiji od drugih jer “Burning For No One” i “Different Angle” su pokazale da se bend ipak još više odmiče od svojih korijena. Prvospomenuta ima vrlo zabavan videospot koji malo asocira na Weezerov “Island in the Sun” (sunce, plaža, kupanje, praščići…), a glazbeno je vraćena u ’80-e i Marrovo zlatno doba, dok je “Different Angle” stvar koja će zasigurno ostati u najdužem sjećanju s ovog albuma jer spada među najbolje pjesme koje je bend skladao.

Ostatak albuma možda nije toliko hitoidan, ali sve pjesme imaju glavu i rep, odnosno slojevite glazbene dijelove koje pouspješuju solidni tekstovi, pa kad odudaraju od tog standarda poput “Simple Story” koja je skroz neuobičajeno akustična, čini se da to rade pravi majstori zanata.

Vremena se očito mijenjaju što se i jako osjeća u skladbama The Cribsa jer su tijekom desetak godina iz malenog i simpatičnog indie rock benda izrasli u pravu atrakciju čije pjesme bi mogli bez brige slušati do besvijesti putem različitih radio postaja. Pri tome nisu izgubili svoje ja, već su ga svakim novim albumom postepeno nadograđivali do današnjeg dana kad se jasno vidi da The Cribs nisu tek još jedan britanski bend.

Ponavljam, “For All My Sisters” nema previše hitova na prvu kao što im je dosad uspjelo zakucavati na prvu, ali ima vrlo zaokruženu cjelinu koja se rado sluša nekoliko puta u komadu zaredom. Oni koji ih dosad nisu zavoljeli, ovim albumom bi mogli jer su se maksimalno približili radio-friendly zvuku, a starim fanovima je ovo samo nastavak na radove protekla dva albuma koje svi obožavaju.