Drukčiji, a opet odlični Explosionsi

Mora se čovjek veseliti nastupu Explosions in the Sky u sklopu 17. Žedno uho festivala kad čuje da je teksaška četvorka i dalje u odličnoj formi.

“The Wilderness“, novi album koji dolazi pet godina nakon izvrsnog “Take Care, Take Care, Take Care” nije nužno bolji, no svakako je prozračniji i hrabriji od svog prethodnika. Iako mu nedostaje monumentalnih trenutaka kao što je to bilo 2011. s “Last Known Surroundings”, posljednje ostvarenje jednih od najpoznatijih post rockera ne oskudijeva u svježim idejama.Svi oni koje ime Explosions In The Sky automatski podsjeća na epske instrumentalne himne s albuma “Earth Is Not a Cold Dead Place” moraju biti spremni na bitno drukčiji pristup. I dobro da je tako, jer opće je poznata stvar kad bend predugo ponavlja jednu te istu, bez obzira koliko uspješnu i lijepu formulu, postane naporan čak i najzagriženijim fanovima. Naslovna skladba koja i otvara sam album svojim postupnim građenjem melodije i vrhuncem koji podsjeća na Zimmerove soundtrackove stvara dojam kod slušatelja da mu se sprema nešto veliko. Da je tako, potvrđuje već sljedeća kompozicija (“The Ecstatics“) koja od svih prisutnih najviše liči na ‘stare’ Explosionse. Najavni singlovi “Logic Of A Dream“i “Disintegration Anxiety”s razlogom su probrani kao predstavnici sedmog studijskog izdanja benda. Prva, zvukovno najbogatija i najmoćnija stvar na albumu, u svom uvodnom dijelu ponovo priziva Hansa Zimmera i masivnost njegovih skladbi, dok je ova druga posve drukčija životinja. Razigrana i nepredvidiva, s funky gitarom koja kao da se bori prodrijeti kroz podzemlje, “Disintegration Anxiety” pravi je mali dragulj koji poziva da tipku repeat pritišćete do besvijesti.

“Losing the Light” najogoljenija je stvar koju “The Wilderness” nudi, no to nikako ne znači da joj nedostaje ljepote.

Dapače, radi se o vrhunskom djelu koje je u svojoj naravi bliže komornoj glazbi nego modernom rocku. Prava je šteta da je slijedi “Infinite Orbit”, jedina suvišna stvar na albumu, koja me unatoč svom iznimno kratkom trajanju od 2 minute i 37 sekundi uspjela dobrano naživcirati jednoličnim i besmislenim lupanjem po bubnjevima.

Ipak, u završnici albuma Explosionsi se iskupljuju za tu kratku omašku. Najprije to rade s “Colors In Space“, gdje demonstriraju sva svoja znanja i pletu mrežu počevši od organskog, akustičnog dijela da bi uz prepoznatljive ‘echo’ efekte na gitari prešli u veseli jam session i završili u psihodeličnoj buci koja u misli doziva Kubrickovu “Odiseju u svemiru” i mističnu glazbu Györgya Ligetija.

Nova avantura kroz koju nas Explosions In The Sky provodi okončana je sjetnim komadom glazbe nazvanim “Landing Cliffs“. Kao i kod većine drugih stvari ovog benda, ljepota melodije ovdje nadomješta tisuću izgovorenih stihova.

Možete zamisliti kako šećete prostranstvima, žalite za propuštenim prilikama, veselite se lijepom danu, volite… i jednostavno živite. Takav splet emocija rijetki glazbenici mogu pružiti i zato je ovaj album, baš kao i ostatak opusa Explosionsa, nešto na čemu treba biti zahvalan.