Drukčije poimanje ekstremnosti u metalu

Bečka skupina Horns Of Hattin još uvijek nije uspjela ozbiljnije se probiti na svjetsku metalnu scenu, no prvi dugosvirajući materijal “De Veritate” posjeduje potencijal koji bi to trebao promijeniti.

Bend je nastao 2007. godine, spomenuti album skup je šest novih, te pjesama s premijernog EP-a “1187”, a miks i mastering radio je Andy LaRocque (King Diamond, Death).

Materijal ima izuzetnu jak epsko-povijesni ugođaj, što ne čudi, s obzirom da je Horns Of Hattin inspiriran pričama o antičkim misterijima, povijesnim događanjima i križarskim pohodima. Ime potječe od ugaslog vulkana, blizu kojeg se 4. srpnja 1187. odigrala znakovita bitka između vojski Kraljevine Jeruzalema i muslimanskih snaga Ayyubid dinastije.

Muslimanska vojska pobijedila je u toj bitci, a protivničke borce što poubijala, što zarobila, pokušavši na taj način što više oslabiti utjecaj kršćanskih vojski, što joj je i uspjelo, te su islamske snage postale jaka vojna sila u Svetoj zemlji, ponovno osvojile Jeruzalem i nekoliko kršćanskih gradova. Taj poraz kršćanskih snaga za posljedicu je imao 3. križarski rat, koji je počeo dvije godine nakon bitke kod Hattina.

Toliko o povijesnim događanjima koji su utjecali na glazbu, koja je, kako rekosmo, (pre)nabijena epskom atmosferom, vrlo glasna, potentna, a kombinira death, black i heavy metal s elementima (ili idejama) progresive, i to kroz izuzetno jake klavijaturističke orkestralne pasaže s neograničenim epskim nabojem, brze blastbeatove, izmjene heavy/black/death riffova i bijesno-razdražljivo-agresivnih scream/guttural/growl vokala. Uz značajnu dozu autentičnog bliskoistočnog ambijenta, razlika između ovog i, da tako kažemo, klasičnih death/black djela leži i u konstrukciji pjesama, koje sadrže kompleksnost u svojim strukturama, prezentiraju zavidne sviračke vještine i ritmičku raznolikost.

Sve u službi dramatičnog ugođaja, kojeg pojačavaju onomatopeje borbi i sveopći ratnički ugođaj, tako da svaka pjesma ustvari ‘priča’ svoju priču. Prvi dio albuma nešto je više epski nabijen, drugi pak malo manje, do pred sam kraj i do posljednje pjesme, progresivnog death/black epa “1187” s orkestralnim početkom, onomatopejom bitke, ambijentalnim ugođajem, postepenim ubrzavanjem i pojačavanjem agresije, izmjenama brzih, srednjih i sporih ritmova, heavy solažama, blastbeatovima, puno ‘prašinaste’ distorzije u riffovima, razarajućih bubnjeva, i završnim dijelom u kojem se čuje zujanje insekata, koje zlokobno dočarava krvavo okončanje bitke.

Orkestralijama započinje i prva pjesma “Vesania“, na koju se nadovezuje superbrzi blastbeat i heavy riff, pa death vokali, siroviji, brži black riffovi, a sve to u agresivnom srednjem ritmu. “Montségur” kreće s bubanj/riff/klavijature kombinacijom, jakim blastbeatom, melodijskim riffovima i dubokim pjevanjima u kojima se naziru, uz većinske death/black vokale, i oni grinderski, izvučeni iz dubine utroba, te finalna, spora, ali krajnje dramatična akustična odjava.

Ambijentalno-orkestralna bas/klavijature sekcija dio je pjesme “Cypher King“, sa spomenutim heavy/black/death karakteristikama, jakim udjelom heavya u gitarama, a “Tryft” je instrumental s jakim bas i akustičnim influencama, klasični epic-heavy intermezzo, koji uvodi u drugi dio albuma. U kojem, uz spomenutu, izdvajamo i pjesme “Jerusalem“, s manijakalnim bubnjarskim početkom, kombinacijom heavy melodija i death brutala, te “Sittah“, melodičniju pjesmu s elementima power metala.

Nema što, vrlo zanimljiv bend s vrlo zanimljivim poimanjima pojma ekstremnosti u metalu, u kojem nije baš sve podređeno sirovoj sili, agresiji i nekontroliranoj energiji, već se dosta vremena posvetilo komponiranju, dosta se poradilo na kompleksnosti, samim tim i smislenosti pjesama, što je za posljedicu imalo i kompaktnost albuma. Otuda i početni dojam da bi Horns Of Hattin trebao dobiti prigodu na metal sceni da pokaže što zna. A prema ovome, zna i može puno više od dobrog dijela srodnih ili sličnih mu bendova.