Korpiklaani
Noita
Datum izdanja: 01.05.2015.
Izdavač: Nuclear Blast Records
Žanr: Folk Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Na pitanje “Jesu li nedostajali veseli i razuzdani momci iz
Korpiklaanija?” moglo bi se odgovoriti dvoznačno. Ili čak troznačno.
Uzmemo li u obzir da im je pauza između prošlog, “Manala”, i ovog ovdje, devetog albuma “Noita“, duga skoro pa tri godine, odgovor bi bio “Da“. Nadalje, kako su u te tri godine stalno nešto i svugdje svirkali, baš i ne, a u konačnici, nakon preslušavanja i analize novog albuma, odgovor je “Upće ne“. Ukratko, usprkos tome što ima zanimljivu priču vezanu uz Noitu, osobu šireg znanja, za koju se na sjeveru smatra da posjeduje paranormalne, neprirodne sposobnosti, koju su drugdje nazivali šaman, vrač, nadriliječnik ili kako već, ovo je najslabiji album Korpiklaanija.
Novi harmonikaš Sami dao si je truda, tonovi njegovog, autentično-narodnjačkog, instrumenta osjećaju se u svakom segmentu, čuje se u njima i maštovitosti i virtuoznosti i liberalnosti, no povremeni disbalans zvuka, odnosno preforsirana produkcija, znaju mu otežati ulogu. Čini se da bi bilo dobro spomenuti i to da je, osim općenitog ujednačavanja folk i heavy metala, “Noita” donijela i nivelaciju svih instrumentalnih i vokalni izvedbi, premda se Jonneovi odlučni, hrapavo/neotesani vokali stalno nameću kao najozbiljniji kandidat za individualno liderstvo.
Živahne pjesme koje bi mogle podsjetiti na stare, dane najveće bendove slave, su “Viinamäen Mies“, “Pilli On Pajusta Tehty“, “Sahti” i “Luontoni“, koja se čini najbliža hitčinama tipa “Let’s Drink”, “Vodka” ili “Tequila”. “Lempo”, “Minä Näin Vedessä Neidon” i “Ämmänhauta” u svojoj raširenosti, odnosno dužini preko pet i šest minuta, osim ozbiljnosti i lebdećih natruha melankoličnosti nemaju ništa posebno, u najvećem su dijelu prejednolične, i čini se, poprilično neiskorištena potencijala. Baš kao i slabašna “Ammanhauta”, koja u početku malo previše podsjeća na “Keep On Galloping”.
“Jouni Jouni” spada u red boljih stvari, iako se, u biti, radi o heavy-folk obradi pjesme “Mony Mony”, Tommya Jamesa & The Shondells s kraja ’60-ih, koju je u ’80-ima proslavio Billy Idol. Najzanimljvijom i ‘najdrugčijom’, pjesmom koja iskače iz cjelokupnog Korpiklaanijevog opusa, može se doživjeti “Sen Verran Minäkin Noita“, dojmljiva šest i pol minutna numera koja u prvoj polovici nudi brze i agresivne thrash obrasce, nakon čega usporava u srednji tempo i transformira se u folk/metal, da bi sebe, a i album, kraju privela sporim psihodeličnim tonovima.
Tko ovaj bend imalo poznaje, zna da od njega ne može očekivati glazbenu hiperslojevitost, staloženost i preveliku snalažljivost, pa shodno tome, niti “Noita” u sebi tako nešto ne nosi. Ono što opetovano treba naglasiti je da su momci izuzetno pozitivni, vedri i dobronamjerni, da sviraju zato jer uživaju u glazbi, uživaju u svirci, a nadasve uživaju u druženju s ljudima.
Naprosto, oni uživaju u životu i udišu zrak punim plućima, i te su karakteristike uvijek unosili u svoju glazbu. Unijeli su ih i sada, ovdje, na ovom mjestu i u ovaj album, i nema dvojbe da su dali najbolje od sebe, no, ne ispadne uvijek onako kako žel(e)imo. Zato postoje popravni ispiti. A ovdje ne treba ispravljati negativnu, već samo popraviti pozitivnu ocjenu.