Dovoljno zarazno, ali nedovoljno hipnotično

    1202

    Korpiklaani

    Noita

    Datum izdanja: 01.05.2015.

    Izdavač: Nuclear Blast Records

    Žanr: Folk Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Viinamäen Mies
    2. Pilli On Pajusta Tehty
    3. Lempo
    4. Sahti
    5. Luontoni
    6. Minä Näin Vedessä Neidon
    7. Jouni Jouni
    8. Kylästä Keväinen Kehto
    9. Ämmänhauta
    10. Sen Verran Minäkin Noita

    Na pitanje “Jesu li nedostajali veseli i razuzdani momci iz
    Korpiklaanija?
    ” moglo bi se odgovoriti dvoznačno. Ili čak troznačno.

    Uzmemo li u obzir da im je pauza između prošlog, “Manala”, i ovog ovdje, devetog albuma “Noita“, duga skoro pa tri godine, odgovor bi bio “Da“. Nadalje, kako su u te tri godine stalno nešto i svugdje svirkali, baš i ne, a u konačnici, nakon preslušavanja i analize novog albuma, odgovor je “Upće ne“. Ukratko, usprkos tome što ima zanimljivu priču vezanu uz Noitu, osobu šireg znanja, za koju se na sjeveru smatra da posjeduje paranormalne, neprirodne sposobnosti, koju su drugdje nazivali šaman, vrač, nadriliječnik ili kako već, ovo je najslabiji album Korpiklaanija.Naime, dojam da se previše išlo u ciljanu potragu za očaravajućim hitovima kakvi nisu napisani godinama, a time izgubilo na progresiji, na ozbiljnosti i širini komponiranja, nešto nalik na dva albuma prije ovoga, poprilično je jak. Povratak starim vremenima s više optimizma unutar kompozicijskih konstrukcija pjesama nekako baš i nije baš ispao dobar. U biti, da, dobar je, ali ispod renomea Korpiklaanija, koji se, to je sada očito, na kompozitorskog planu poprilično istrošio, bez obzira što ovdje ima nekoliko podužih i pregrađenijih numera. No u njima, kao i uostalom i većini ostalih, nema za ovaj bend karakteristične kovitlajuće pitkosti, da ne kažemo spontanosti, koja ih je krasila sve ove godine. A da ne ističemo previše kako se u raskalašenijim, bržim pjesmama baš i ne osjeća ‘navlakuša’, za Korpiklaani uobičajeni zov na piće, iće, na zabavu i ples. Da, jesu to uglavnom pjesme zaraznih, ali nekako baš i ne hipnotičkih melodija i tu se očituje jedan od glavnih problema. Isto tako, ono što treba naglasiti je to da je “Noita” Korpiklaanijev album s najvećim utjecajem narodnjačkih instrumenata, što će reći da je takav omjer pridonio izjednačavanju folka i metala. No s druge strane, ono što je najvažnije, nije donio neka bitna poboljšanja ili bar ostanak na ranijim razinama. Osjeća se tako, recimo, daleko veći angažman violine Tuomasa Rounakaria, koje su preuzele veći dio solo dionica, dok su se gitare, ne libeći se soliranja, uglavnom fokusirale na snažna i nikad jasnija, glasnija pa i bolja heavy riffična izražavanja.

    Novi harmonikaš Sami dao si je truda, tonovi njegovog, autentično-narodnjačkog, instrumenta osjećaju se u svakom segmentu, čuje se u njima i maštovitosti i virtuoznosti i liberalnosti, no povremeni disbalans zvuka, odnosno preforsirana produkcija, znaju mu otežati ulogu. Čini se da bi bilo dobro spomenuti i to da je, osim općenitog ujednačavanja folk i heavy metala, “Noita” donijela i nivelaciju svih instrumentalnih i vokalni izvedbi, premda se Jonneovi odlučni, hrapavo/neotesani vokali stalno nameću kao najozbiljniji kandidat za individualno liderstvo.

    Muziku podržava

    Živahne pjesme koje bi mogle podsjetiti na stare, dane najveće bendove slave, su “Viinamäen Mies“, “Pilli On Pajusta Tehty“, “Sahti” i “Luontoni“, koja se čini najbliža hitčinama tipa “Let’s Drink”, “Vodka” ili “Tequila”. “Lempo”, “Minä Näin Vedessä Neidon” i “Ämmänhauta” u svojoj raširenosti, odnosno dužini preko pet i šest minuta, osim ozbiljnosti i lebdećih natruha melankoličnosti nemaju ništa posebno, u najvećem su dijelu prejednolične, i čini se, poprilično neiskorištena potencijala. Baš kao i slabašna “Ammanhauta”, koja u početku malo previše podsjeća na “Keep On Galloping”.

    Jouni Jouni” spada u red boljih stvari, iako se, u biti, radi o heavy-folk obradi pjesme “Mony Mony”, Tommya Jamesa & The Shondells s kraja ’60-ih, koju je u ’80-ima proslavio Billy Idol. Najzanimljvijom i ‘najdrugčijom’, pjesmom koja iskače iz cjelokupnog Korpiklaanijevog opusa, može se doživjeti “Sen Verran Minäkin Noita“, dojmljiva šest i pol minutna numera koja u prvoj polovici nudi brze i agresivne thrash obrasce, nakon čega usporava u srednji tempo i transformira se u folk/metal, da bi sebe, a i album, kraju privela sporim psihodeličnim tonovima.

    Tko ovaj bend imalo poznaje, zna da od njega ne može očekivati glazbenu hiperslojevitost, staloženost i preveliku snalažljivost, pa shodno tome, niti “Noita” u sebi tako nešto ne nosi. Ono što opetovano treba naglasiti je da su momci izuzetno pozitivni, vedri i dobronamjerni, da sviraju zato jer uživaju u glazbi, uživaju u svirci, a nadasve uživaju u druženju s ljudima.

    Naprosto, oni uživaju u životu i udišu zrak punim plućima, i te su karakteristike uvijek unosili u svoju glazbu. Unijeli su ih i sada, ovdje, na ovom mjestu i u ovaj album, i nema dvojbe da su dali najbolje od sebe, no, ne ispadne uvijek onako kako žel(e)imo. Zato postoje popravni ispiti. A ovdje ne treba ispravljati negativnu, već samo popraviti pozitivnu ocjenu.

    Muziku podržava