Dosljednost prije svega

U općoj najezdi famoznih imena electroclash scene na ulasku u novo tisućljeće, Ladytron su iskoristili vlastiti trenutak – iz albuma u album nastavlja ih krasiti autorska zrelost na kakvoj im mnogi mogu samo zavidjeti.

Njihovi polagani stilski odmaci u smjeru eksperimenta i pristupačne
pop-melodije rezultirali su neodoljivo plesnom, razigranom electro-pop
slikovnicom kroz koju, u njezinom ovdje zastupljenom četvrtom nastavku,
pratimo nove avanture simpatične futurističke družine koja predano
istražuje sebi omiljene nove-stare horizonte.

Iako u odnosu na još uvijek aktualan kreativni vrhunac – hvaljeni album “Witching Hour” – priča zvana “Velocifero” i ne nudi nešto pretjerano novo, uzbuđenja ne manjka; mnogi će mu možda zamjeriti manjak inventivnosti ali ‘pogreška’ Ladytron ovdje reflektira se isključivo u njihovoj vjernosti vlastitoj audio-vizualnoj slici. Novi album naprosto treba poslušati više puta – na prvu je uvijek lako nasjesti i biti u zabludi kako se radi tek o pukom zadovoljavanju prosjeka.

Međutim, glazbena rješenja itekako djeluju a uhu uvijek ugodni, dvoglasni aranžmani bolje polovice grupe – Helen Marny i Mire Aroyo – ponegdje u egzotičnoj maniri pjevanja na bugarskom (“Black Cat” uz obradu “Kletve“, izvorno pjesme Kirila Marichkova) i ovdje odnose svoje prigodne, dodatne pozitivne bodove.

Poput enigmatičnog sci-fi benda koji nikad nije pristupio posadi čuvenog Enterprisea, Ladytron analognim sintetičkim zvukovima u diskretnoj kombinaciji s rock strukturama nastavljaju odašiljati svoje optimistične, naivne, opskurne, nostalgičarske poruke budućnosti – razasute između nabrijanih ritmova ili melodičnih predaha.

Djevojke blistaju svojom ljepotom u novom zasluženom, sanjivom hitu “Runaway” (u kojem se djelomice osjeti duh njihovog ranijeg uspješnika “Seventeen”) uz odličnu, udarnu adrenalinsku vožnju u pjesmi “I’m Not Scared“. Kad i zazvuče kao kompilacija favorita iz dobre stare new wave riznice, opet s lakoćom zaobilaze opasnu zonu plagiranja svojih vlastitih uzora; primjer “The Lovers” svojom melodičnošću neodoljivo podsjeća na The Teardrop Explodes (posebno njihovu pjesmu “You Disappear From View”) – i to u vrlo direktnoj refrenskoj posudbi a opet vješto složeno u nešto svoje, pomaknuto. Sličnu situaciju doživljava i pjesma “Tomorrow” gdje grupa naginje sanjivom zvuku New Order (ovdje se pak naziru tragovi njihovog popularnog hita “Regret”).

Ni “Ghosts” ne zaostaje po pitanju nabrijanog glazbenog broja ali srozava ga pomalo jeftin, olinjali ‘šmek’ na tragu Garya Glittera. Ipak, ovdje je zanimljiva zvukovna razrada u smjeru Stereolab (po uzoru na njihov čuveni ravni zvuk električnih orgulja).

Uz omanji izuzetak pomalo isprazne indie-pjesmice “Season of Illusions“, “Velocifero” opstaje kao zbirka dosljednih elektro-pop standarda; “They Gave You a Heart, They Gave You a Name“, “Burning Up” i “Versus” (koji ostavlja dojam odjavnog filmskog hita) su karakteristični primjeri, dok “Deep Blue” koristi agresivnu elektro-matricu suprotstavljenu lijepom, jednostavnom gudačkom aranžmanu a u “Predict the Day“, Ladytron su se pak usudili (sasvim solidno) približiti i zvuku jednih The Knife.

Filozofija Ladytrona bazirana je na doživljaju koji postupno raste i naposljetku nas obuzima a ne na trenutnom upijanju lakomislenih synthie-struktura, čime je ova liverpoolska četvorka stasala u respektabilan elektro-pop sastav – koji na prvo slušanje zazvuči pompozno, ali svakim daljnjim izlaganjem, njihove melodije ne izlaze iz glave.

Možda su tipičan futuristički bend s tipičnim daškom nostalgije, ali u njima postoji iskreno zrnce originalnosti ‘ovdje i sada’; kemija adekvatnih stilova kojom opravdavaju svoj stvaralački kredibilitet. A “Velocifero” koliko god možda kaskao za prethodnicima, je zreo album, atmosferičan, zabavan i podvučen nekom simpatičnom neizvjesnošću.