Dosljedni Hurtsi

Britanski synthpop duo Hurts postali su miljenici i publike i kritike već prvim albumom “Happiness“, a drugi je samo potvrdio taj status.

Theo Hutchraft i Adam Anderson upoznali su se ispred kluba u Manchesteru i legenda kaže da su bili prepijani da se upletu u bitku u koju su im upali prijatelji tako da su počeli razgovarati o glazbi, ostalo je mala povijest uspjeha i zanimljivih izdanja.Zanimljivo je i da su, kako sami tvrde, otkrili glazbeni žanr u Italiji nazvan Disco Lento. To je bilo još za vrijeme prvog benda kojeg su osnovali. Kad su promijenili ime u Hurts i odlučili napraviti prvi album kao da su se oslonili na taj čudni žanr jer je album baš tako zvučao – kao disko posveta synthpopu ’80-ih.Ni treći album “Surrender” ne odmiče od starog zvuka. Dečki znaju što ih je učinilo uspješnima i toga se drže. Tekstove su, kao i dosad, pisali sami, a i producirali su par stvari.Podloga je ista – synthpop s primjesama new wavea i disco-popa. Elektronika je i dalje glavna, ali sada kao da su ipak ubacili u brzinu više i odlučili napraviti nešto malo eklektičnije. Depeche Mode je tu glavni uzor, ali ima i New Ordera i zvuka ’80-ih, malo više disco priča kao s prvog albuma.

Tekstovi su uglavnom ljubavne tematike, provlači se ta priča o predavanju, žudnji, nesreći, problemima, ali uvijek ljubavi kao pobjedi, kao u “Rolling Stone” u kojoj pjevaju o djevojci koja ima oca alkoholičara i koja sve to pobjeđuje i odriče se doma. Pomalo socijalno osjetljiva priča s feminističkim prizvukom. Ima tu još angažiranih pjesama kao u bonus pjesmama “Weight of the World” i “Policewoman“, ali uvijek je ljubav matrica. Zaljubljivanje, osjećaji i sve što to donosi kao da je pretočeno u plesne i zabavne numere.

Prvi dio albuma je najjači sa singlom “Some Kind Of Heaven” i “Nothing Will be Bigger Than Us” koji su prava Hurts priča i gdje su najbolji. Kraj albuma malo zaostaje za početkom i kao da se osjeti opadanje snage. Balade su stanoviti višak, poput “Wish“, bolje im ide kad rade žešće i plesnije stvari jer tako taj synthpop kojeg vuku još od prvog albuma postaje izraženiji.

“Surrender” je jedno solidno izdanje u kojem Hurts ostaju dosljedni, ali bez velikih hitova koji bi uboli u sredinu. Nisu podbacili, ali nisu ni oduševili. Jednostavno su ostali u krugu onoga što su dosad radili i to pošteno napravili. Da je cijeli album kao njegov početak bilo bi bolje, ali i ovako je rezultat zadovoljavajući.