Dosanjani san dalmatinskog bluesa

Nekada se zvao Stiv Stividen i pjevao je pjesme poput “Ići mići”, a sada se Stevo Vučković vratio svojim blues-rock korijenima i izdao album pod imenom Steve Wolfman Band.

“Na pola puta između stvarnog i sanjanog” je splet pjesama koje su nastale između 1981. i 1991., te sve što mogu reći je da je ovaj album morao biti izdan mnogo prije, ali je pitanje kakav bi uspjeh postigao, pa današnje vrijeme kada se revitaliziraju dugo zakidani žanrovi ipak zvuči kao vrlo logičniji izbor.

Pjesme imaju onaj pravi rockerski štih koji je potpomognut velikim brojem hard-rock i blues elemenata zbog čega ovaj niz većinom balada ne bi smio proći nezapaženo, ali upravo to mu je najvjerojatnija sudbina jer tek će njegovi poznanici i stari rockeri posegnuti za ovim albumom.

Kroz čak 14 skladbi Steve Wolfman Band sigurno korača blues-rockom s velikim utjecajem dalmatinskog popa koji na karakterističan način daje dodatnu melodioznost pjesmama, kao što je to primjer s pjesmom “Glorija” koja bi sigurno bila veliki hit da ju isfura netko od estradnjaka.

Gotovo siguran zgoditak za koncerte mogla bi biti “Bez tebe” koja ima vrlo živahan ritam, urnebesnu usnu harmoniku i zabavan ljubavni tekst, uvodna “Jučer još” zvuči kao da je ispala iz ’70-ih. zbog ludih dionica na orguljama, dok se “Samo tebe noćas sanjat ću ja” svojim toplim pripjevom ponovno približava dalmatinskom popu.

“Sve je u redu” je velika power balada koja bi zasigurno postala veliki hit da su je u svoje vrijeme pjevali npr. Bijelo dugme (pjesma ima dosta pozitivnih glazbenih poveznica s njima), a “Zadnja pjesma za nas” je bolna ljubavna blues skladba u koju je idealno ubačen već više puta spominjani dalmatinski štih (mandolina, sama atmosfera…).

Krajem prošle godine s Dudlašima smo dobili jedan dobar dalmatinski blues album, a Steve Wolfman Band je napravio korak više i pružio nam za nijansu bolji, ali ipak treba napomenuti da je ovo izdanje trebalo izdati prije dvadesetak godina jer tada bismo u drugačijem kontekstu mogli govoriti o njemu.

Super je vidjeti da se i u Dalmaciji sve više budi scena koja nije estradnjačka, te da nas i oni opskrbljuju kvalitetnim bendovima i albumima. “Na pola puta između stvarnog i sanjanog” je konačno dosanjani san Steva Wolfmana, te se nadam da neće stati na tome, već da će mu to biti poticaj da još žešće upre u svoju gitaru i uz pomoć benda krene uzlaznom putanjom.