Dosadno, nemaštovito, sramotno i nepotrebno

Poslušate li ‘novi’ album Pink Floyda, bit će vam posve jasno zašto je posljednje što ćemo čuti od njih. Momci su, narodski rečeno, usrali motku. I to svjetski.

Isforsirani “The Endless River” nepotreban je album koji zorno pokazuje razliku između umjetnosti i zanata, album koji je sve što stoji iza imena Pink Floyd pretvorio u karikaturu. Ako je Roger Waters za dobar, ali nikako antologijski “The Division Bell” rekao da je ‘lakrdija od početka do kraja’ bit će zanimljivo vidjeti kako će prokomentirati ovo čudo.

Snimke s “The Endless River” nastale su prije dvadeset godina i dvadeset su godina poznate kao “The Big Spliff“, session sa snimanja albuma “The Division Bell” kada su David Gilmour, Nick Mason i Richard Wright sviruckali ambijentalne instrumentale. Gilmour i Mason odlučili su prošle godine početi ih dovršavati i dorađivati, a zatim ove godine objaviti kao samostalni album pod imenom Pink Floyd.

Zašto baš sada i zašto baš pod tim slavnim imenom? Odgovor najvjerojatnije leži u liku i djelu Rogera Watersa koji se s Floydima ne druži od sredine osamdesetih prošlog stoljeća.

Waters je uskrsnuo svoj “The Wall” do neslućenih razmjera, napravio je epski koncertni spektakl s kojim se rijetko što može mjeriti u prošlosti i teško da će mu se nešto približiti u bližoj budućnosti. Posljednje tri-četiri godine gotovo se svakodnevno nižu hvalospjevi o Watersu i njegovoj turneji, dok Gilmoura nigdje nema. Ako bi i objavio novi album, “The Wall” bi ga ‘progutao’ kao od šale. Samodopadni Waters pozvao je Gilmoura i Masona na pozornicu svoga čeda ne kako bi zakopao ratnu sjekiru već kako bi se naslađivao. A Gilmour mu je u onoj jedinoj izvedbi “Comfortably Numb” otpjevao pogrešne stihove, namjerno ili slučajno, tko će ga znati. Kako god bilo, Gilmour je ostao impresioniran.

Vjerojatno je razmišljao i dokučio da Waters izuzev “The Walla” nema ništa i da je jedini način kako prodrmati glazbeni svijet – objaviti novi album Pink Floyda. Ali novi je album teško napraviti otpočetka, osobito kada – kao što je slučaj s Gilmourom – tvrdite da ‘za Pink Floyd više nema mjesta’. Novi album nema smisla objaviti dok je “The Wall” aktualan, već mora izaći samostalno, pričekati da Waters zaključi svoju turneju, sve kako bi pažnja medija – poput Sauronovog oka – bila zaokupljena samo s jednom stvari: novim albumom Pink Floyda nakon dvadeset godina.

Da je Gilmouru i Masonu bilo samo i isključivo do glazbe, “The Endless River” objavili bi kao bonus u sklopu ovogodišnjeg deluxe izdanja “The Division Bell”, jer za nešto više od toga ovaj album doista i nije. Vremenski, prostorno i energijom pripada albumu kada su Gilmour, Mason i Wright posljednji put bili na okupu. “The Endless River” kao album ostataka osobito je zanimljiv kada se prisjetimo da David Gilmour nikada nije obožavao “The Final Cut” jer je bio sastavljen od ostataka, no kada je riječ o “The Endless River” – ostatci su odjednom poželjni i dovoljno dobri za samostalan album.

Glazbeni dio očito nije bio bitan, primarno je bilo biti u centru pažnje – stoga su odlučili album posvetiti preminulom klavijaturistu Floyda okitivši ga epitetom ‘labuđi pjev Richarda Wrighta’. Wright je preminuo prije šest godina i da su htjeli posvetiti mu album, napravili bi to 2008. ili 2009., osobito što su njegove dionice u to vrijeme već postojale dobrih 14 godina. Mogli su ih dovršiti i kako god da bi ispale – apsolutno nitko im ne bi uzeo za zlo. Ali nije bilo potrebe, jer priča o Floydima bila je završena.

No tada nitko nije mogao predvidjeti što će ubrzo napraviti Roger Waters… Nemojmo zaboraviti da je “The Wall” ipak antologijski album u diskografiji Pink Floyda; ne Rogera Watersa. Stoga kada je Waters završio svoju turneju, Gilmour je promijenio ploču i umjesto najavljenog solo albuma ‘uskrsnuo’ album Pink Floyda, a solo album prebacio za iduću godinu. Ne treba biti osobito bistar pa dokučiti hoće li novi album Pink Floyda povećati interes javnosti za njegov novi solo uradak.

U 53 minute “The Endless Rivera” stalo je 18 pjesama (na 12 je supotpisan Wright), mahom instrumentala, koji se međusobno isprepliću i nadovezuju, ali ipak čine odvojene cjeline poput stavaka klasičnog djela. Dugački instrumentalni dijelovi uz koje možete ‘otploviti’ tko-zna-kamo jedan su od prepoznatljivih simbola Floyda, no oni su ovdje dosadni i nemaštoviti jer inspiraciju najčešće vuku s općepoznatih mjesta antologijskih uradaka. Nema pjesme koja već ne podsjeća na nešto iz slavnije prošlosti Floyda. Zanimljivih trenutaka svakako ima, ali do njih se treba probiti kroz more i more karikaturalnih i beskrvnih dijelova.

“Shine On You Crazy Diamond”, primjerice, napetost je postizala nestrpljivim iščekivanjem uvodnih tonova gitare, dok ovdje uzbuđenja nema. Jedno je željeti; jedno je moći. Jedno je umjetnost; “The Endless River” je zanat. Kada se previše trudite da budete epski i floydovski, a iskre i energije za takav pothvat nemate već desetljećima, dobijete mlak album pun lutanja, jammova bez cilja i vizije, banalni uradak na razini loših psihoterapijskih glazbenih instrumentala.

No da recenzija ne završi u posve negativnom tonu: glazba je bolja od naslovnice.