Doom kojem sat otkucava ponoć

Candlemass je na sceni od 1984., a od tada do današnjeg, jedanaestog po redu studijskog albuma, kroz njega je prošlo 20-ak ljudi, što članova koji su sačinjavali čvrstu postavu i zadržali se u bendu neko vrijeme, što onih koji su samo svirali uživo.

Bend je dva puta ‘stao’ sa svirkom, raspao se, i to u periodu od 1994.
do 1997., te od 2002. do 2004., da bi od 2004. ostali na sceni sve do
današnjih dana. Na sceni će i ostati, no prema najavama ovo im je zadnji
album koji su snimili, a dalje će funkcionirati kao live bend. I bolje
je tako, jer ovo je prava labuđa pjesma. Kamilica album.

Iako je basist Leif Edling osnovao bend, najupečatljivija figura u bendu zasigurno je Messiah Marcolin (1986.-1991., 2001.-2006.), karizmatični pjevač za vrijeme kojeg bend snima albume koji su ostali gotovo najbolji u njihovoj karijeri; “Nightfall” 1987., “Ancient Dreams” godinu dana poslije, te povratnički “Candlemass” 2005. Nakon tog albuma i popratne turneje, Messiah odlazi, mijenja ga Robert Lowe (Solitude Aeternus) koji pjeva na iduća tri albuma – “King Of The Grey Islands” (2007.), “Death Magic Doom” (2009.), te na ovom – da bi bend nedavno objavio kako ima novog pjevača, iskusnog Matsa Levena.

Ovaj album nam nudi pedesetak minuta atmosferičnog, mračnog, sporog doom metala, podijeljenog u devet pjesama s pedesetak minuta trajanja. Već uvodna stvar “Prophet” puni uši gitarskom melodijom karakterističnijom za Iron Maiden, te pobuđuje dodatni interes za ovaj uradak. Riječ ‘Prophet’ u refrenu ponavlja se četiri puta, tako da nakon već drugog ponavljanja lako ostaje u pamćenju, a pogotovo što se na nju nadovezuju melodične maidenovske ritmične, pijevne dionice.

“The Sound Of Dying Demons” pravi je, spori doom u maniri ovog benda, s klavijaturama koje su karakteristične za filmove strave i užasa, te dodatno upotpunjuju mračnu atmosferu. No i na ovoj se pjesmi naslov ponavlja mnogo puta i čini ju dosadnom. Tu odmah dolazi do nedoumice i postavlja se pitanje je li im nakon svih ovih godina ponestalo inspiracije, pa su se poslužili najjednostavnijim receptom po sistemu ‘ponavljaj dok ti ne dosadi’?. A kada se nalaziš u ulozi slušatelja, bogme dosadi i to jako brzo.

Interesantna je “Dancing In The Tample (Of Mad Queen Bee)”, brza, poletna, isprepletena čistim gitarskim melodioznim dionicama, a i pjevanje je lepršavije i svježije. Ona je ujedno najkraća na albumu, ali i najupečatljivija i nimalo dosadna. “Waterwitch” je također doom ‘do bola’, u njoj Robert zvuči najsrčanije, najpožrtvovnije, a gitara kristalno čisto, ali i ovdje smo pred problemom jer se riječ ‘waterwitch’ ponavlja unedogled i daje nam za pravo da budemo uvjereni kako više nemaju ni kreativnosti, ni inspiracije za napisati donekle solidan tekst.

Pozitivna činjenica jest da je album kako odmiče, približava se kraju, ipak malo žešći, brži opušteniji i ne tako monoton, poglavito u zadnje dvije pjesme “Siren Song” i “Black As Time“, iako na zadnjoj imamo intro u vidu otkucaja sata i prigodni govor o vremenu u jednominutnom trajanju.

Na kraju svega, ostaje nepobitna činjenica, koliko god iskrenim fanovima to bilo teško priznati, da je vrijeme ovog benda isteklo, skupa s otkucajima ovog sata, koji kuca kako na početku, tako i na kraju zadnje pjesme “Black As Time”.

Inspiracije im nedostaje, to se vidi (i čuje) izdaleka, i album će ući i ostati u povijesti doom metala, ali u onoj zlatnoj sredini koje svugdje ima previše i teško da će se u cijelosti mnogo vrtjeti. Neke pjesme valjda hoće, ali cijeli album samo kod onih koji ih beskonačno vole i cijene. A takvih ima i bit će.