Dok mačke nema, miševi kolo vode

Jedna od najzanimljivijih i najblesavijih priča u metal svijetu trenutno je ona Fear Factorya. Prvo su se razišli s Dinom, snimili dva zaboravljiva albuma s Christianom na gitari, pa opet malo zapeli.

Christian i Raymond imali su stvari za novi album, ali su ih ipak
iskoristili za novi projekt, da bi u tom procesu saznali da su se Dino
i Burtom pomirili, renovirali Fear Factory i istjerali ih iz postave. No, ovo je priča o drugom bendu – Arkaea.

Taj projekt koji su pokrenuli nastao je kada su svoje demo snimke poslali mladom Jonu Howardu iz sličnih mladih sljedbenika Threat Signal. Za basista je prvo kandidat bio Sam Rivers iz Limp Bizkita (odustao zbog zemljopisnih razloga), pa Ryan Martinie iz Mudvaynea (odustao jer njegove ludorije nitko u živo ne bi mogao odsvirati), da bi na kraju logično odabrali još jednog čovjeka iz Threat Signal – Pata Kavanagha. I Arkaea je kompletirana kako bi snimila jedan totalno bespotreban i razočaravajući album – “Years In The Darkness“.

Iako postava i cijela ideja iza benda, a ponajviše simpatije koje su pobrali u tijeku peripetija u Fear Factoryu, izaziva želju da mi se album svidi, kombinacija industrijalnih metal riffova i prepjevnih širokih metalcore refrena toliko je jednolična i plitka, da je sve palo u vodu već nakon uvodnih nekoliko stvari. Druga polovica albuma toliko je već izlizana samim početkom, da ju je uopće teško i preslušati.

“Locust” je stvar s kojom su zainteresirali sve koje nije iritirala predvidiva kombinacija pa su propeleri na bubnju i dobri riffovi padali u vodu kako se s izmjenjivale “Beneath The Shades Of Grey” i “Years In The Darkness“. Ponajviše zbog tankog urlanja na kitici i redovito lošeg refrena, koji kao da je pobjegao s prvog albuma Linkin Parka. Sama usporedba uopće bespogovorno ne vrijeđa Linkin Park, već kombinaciju i izvedbu, koja zbilja povremeno zvuči jako loše.

Jedino “Gone Tomorrow” je sporija i melodična stvar koja je na najviše razine podigla upravo elemente koji ovaj bend nekad čine smiješnima. Pohvalno je da stvar ima najmasniji valjajući riff bridgea na cijelom albumu. Najbolje stvari albuma su brza “Black Ocean“, stupajuća “Awakening” (sve dok ‘nježno’ ne zapoji) i iznenađujuća “Rise Today” sa zbornim urlicima. Na kraju, ponovno predvidivo – akustična tužaljka “Away From The Sun“.

Muzika nije daleko od svježijeg Fear Factorya, sve je to tu negdje, ali očito fali ona karizma koju su donosili svi zajedno. Howard ju jednostavno nema i njegovim pjevanjem stvari su osuđene na apsolutno istu formulu.

Najbolje ih je opisati kao da na Fear Factoryevom konceptu gostuje Linkin Park. I to na loš način, jer nemam ništa protiv niti jednog od spomenutih bendova. Ovo je jednostavno neki pokušaj komercijalno pristupačnije industrial muzike, koji nije ispao ni komercijalan, niti simpatičan pravim metalcima. Ako i ima nekoliko dobrih trenutaka ovdje, onda ni slučajno album slušati u komadu!