Dok čekate vijesti na radiju

Životopis Igora Geržina krcat je: od usavršavanja na Berkleeju, preko Songkillersa, suradnje sa svim (ne)mogućim hrvatskim estradnim imenima od Ivane Banfić do Josipe Lisac, soundtracka za film “Mondo Bobo”, koncerata i živih snimki s Parnim valjkom, radom u Big Bandu HRT-a… Moglo bi se tako nabrajati još neko vrijeme. No, osim što je vazda predstavljao (i još uvijek predstavlja) izvanredno pouzdanog i kompetentnog sidemana, bavio se i autorskim radom kroz grupu Hotline koji je osnovao i vodio.

Bio je to ne pretjerano ambiciozni klupski bend koji je prekratko trajao da bi se razvio u išta samosvojnije, a dva njihova albuma u cijelosti potpisuje upravo Geržina. Sada se, međutim, predstavio prvim potpuno samostalnim projektom, pri čemu je naziv “Sax Album” predvidljiv koliko i netočan.

Valjalo bi ga, naime, zvati, ‘Sax And Synth album’ jer Geržina tijekom čitavog diska solira preko raznih elektroničkih ritmova iznad kojih se prelijevaju tapiserije što orgulja, što sintisajzera.

Već nakon prve dvije skladbe jasno je da Geržina ovim albumom nema ozbiljnijih ni sviračkih a kamoli artističkih pretenzija, već da je u propitivanju rada samog sa sobom odlučio napraviti album na automatskom pilotu, čisto da vidi što će postići. U prilog tome govore i nazivi pjesama: “Easy Living“, “First Date“, “Make My Day“.

No, sasvim precizno kazano, naime, radi se doslovno o ploči instrumentala sastavljenih od elementarnih dancefloor ritam – mašina i pripadajućih sintisajzera, samo što saksofon preuzima ulogu glavnog vokala.

Ako vam ovo slučajno zvuči zanimljivo, moramo vas razočarati: album je cijepljen od bilo kakve energičnosti i naboja (kamoli žestine), kakav ste (s pravom!) mogli očekivati od čovjeka koji je prašio u Songkillersima koji su pratili Dina Dvornika sredinom devedesetih. Podsjetimo, bilo je to vrijeme Dinovog haračenja s odličnim hitom “Afrika”, što i dan-danas predstavlja plafon cjelokupne plesne elektronike u nas.

Bez straha od proturječenja, može se konstatirati kako je predmetno razdoblje predstavljalo gotovo najbolji period za Dvornika i svakako najbolji za Songkillerse. Dino je tada još bio blizu vrhunca svoje manijakalne forme iz ’91-’92, a Songkillersi ultimativni prateći bend, koji se lako zaražavao Dvornikovom scenskom fibrom i prangijao bez greške, uvjerljivo i moćno čak i kad je ekscentrični frontman ispadao iz forme.

Osamostaljivanjem Songkillersa, međutim, nije nastao ultimativni power-funk bend – što se moglo dogoditi – već prije lagana funk juhica bez imalo žestokih začina, za vedre srednjoškolke koje pomalo čitaju poeziju.

Zna se da je i Geržina više naginjao smooth-jazzu negoli žestini iz suradnje s Dvornikom. No, čak i samostalni Songkillersi su čisti hardcore za ono što Geržina radi na ovom albumu, postat će vam jasno koliko Geržina ide u meko. Soft – svirka nije, razumije se, sama sebi presuda. Ali… Ritam mašine sa svojim dance-obrascima zvuče beznadno staromodno i ogrubjelo, kao da su pokupljene s poluprofesionalnih Yamahinih klavijatura iz serije 1990. – 1991. godine (tek “One Step” daje nešto finiju podlogu).

Već to je hendikep – “Funky Business” bi valjda trebao početi funk – ritmičkom figurom, da bi se pretočio u čisti dance, no to je izvedeno tako neoprostivo šablonski i arhaično da se čini kako Dino Dvornik nikada nije bio rođen u ovim krajevima. Melodijski, u pitanju je čisti pop-funk, i to u najkomercijalnijem smislu te riječi, toliko ušećeren i razmekšan da doslovno curi kroz prste.

Prelagano je to čak i za croonere, jer, budimo realni, saksofon u skladbi Dire Straitsa “Your Latest Trick” zvuči gotovo kao opasan stariji brat bilo koje skladbe na ovom disku. Da se barem negdje Geržina otkliznuo u čistu ambijentalnu glazbu, možda bi stvar imala kakvog – takvog smisla. No, čitav “Sax Album” je uporno na liniji beznadežno podilazećeg, sladunjavog i potpuno staromodno odrađenog funka s nešto dancea koji svoj najbolji moment ima kad Geržina zvuči kao da su mu najveći uzor Yammat i Merita’s (“You’ve Got A Friend” Carole King).

Postavlja se pitanje, kome je ovako neambiciozan album namijenjen? Ne bi bilo čudo da ni sam Geržina ne zna odgovor. Za klince nije, jer i osnovnoškolci danas znaju “Ti si mi u mislima”. Za prekaljene croonere – opet nije. Za ljubitelje dancea – premonotono i arhaično.

Jedini kontekst u kojem ovaj album funkcionira jesu oni gluhi trenuci radijskog programa između završetka tematske emisije i iščekivanja početka vijesti, kada ostane pola minute – minuta u kojima se emitira bilo što, bez početka i kraja, tek da popuni eter. Za tako nešto, ovaj disk je upravo dušu dao.