Dogodilo se – Hrvat se usudio!

‘U zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu’ kroz bližu prošlost redovito je lakše rušiti nego stvarati.

Potvrdit će to i stari i mladi, i uspješni i pokisli, i optimisti i oni jalni. Nije puno drugačije ni u muzici. Ako bendić snimi neki entuzijastični album krcat vlastitim uvjerenjima reći će se ‘Ma, nema kruha od njih’, a kad netko snimi album s kojim nešto i postigne, onda se odjednom moralizira ‘Papci jedni komercijalni, prodali su se!’ i pronalazi bilo kakva kritika. Samo da je kritika! I to vječitih generala…Negdje unutar tog cijelog mikrosvijeta svoje mjesto pokušava pronaći još jedan izdanak naših ‘zvjezdanih’ talent showova – Zoran Mišić. Popraćen svojim frendovima (ekipa iz njegovog benda i Panterinih sinova – New Found Power) i pokojim lokalnim producentom, aranžerom i tekstopiscem (ekipa zaslužna za pjesme Divljih jagoda i Opće opasnosti) stvorio je svoj album prvijenac “Strah od nepoznatog“.

Tih 11 stvari (devet autorskih i dvije obrade) pleše po nekim očekivanim poljima. S jedne strane očekivanim zbog poznatih Zokijevih uzora, a s druge strane očekivanim zbog naše ‘scene’ i ljudi koji pošto-poto pokušavaju pronaći pokoji rock klišej da zaljuljaju i vjerne sredovječne gledateljice Zokijeve ‘matične’ TV kuće. No, daleko od toga da je to neki veliki problem, jer htjeli to neki ili ne, takvog albuma u Hrvata (još) nema. Posebno među onima koji su pokušali nemoguće – hrvatski jezik.

“Moja generacija” dobar je presjek ove dvije struje. Slušljivo i melodično, ali i začinjeno metal riffovima i Alice In Chains atmosferom na kraju. Pa onda “Ovo je tvoj dan” na koju sam se, zajedno s prisutnim ukućanima, začuđeno pogledavao (“Netko na našoj estradi se usudio ovako brzo i žestoko?!”). Nije pjesma neki spektakl (malo Zakk Wylde, malo Pantera i malo ljigavosti Mötley Crüe), ali stav i muda im se ne mogu poreći.

Onda se ta plesanja po heavy rocku i skoro-jednako-heavy metalu ispresijecaju s hitovima “Gdje si sad“, čiju melodiju zna i moja ujna i mid-tempo zihericom “Izgubljeni raj“. Zajedno s akustičnom ‘plažastom’ baladom “Park” tvore trilogiju albuma s kojom će se lako poistovjetiti 92 posto naše mlađarije.

I onda “Dolina suza” zatvara ‘regularni’ dio albuma i zaokružuje sve što je započeto na samom početku. Depresivni početak u kojem poziva dragog Boga da malo bolje pogleda kakve pizdarije radimo našem planetu, pretvara se u dugotrajan headbang na tragu Panterinog “Domination”.

I onda – obrade. Nije skroz jasno čemu služe, ali svatko tko se muči s vlastitim aranžmanima i novim pjesmama, s guštom prione preraditi nešto što oduvijek sluša. Prvo je tu Lauferova “Svijet za nas” (hvalim te, Bože, što netko napokon nije odabrao “Budi moja voda”) koja je dokaz da obrada može biti, u pravom smislu te riječi – obrada, a ne što sličnije presviravanje originala, dok je “Mršavi pas“, prema riječima jednog fana benda koji ju je smislio – Majke goes grunge.

Pokoji ‘filler’ se zalomi i većima od njega, sličnosti s nekim postojećim legendama (“Vodi me” počinje riffom za koji sam pomislio da je “Mouth For War” Pantere) također nisu šokantne, a njegov potentni vokal jest ono što mora biti u prvom planu. E sad, pored nekoliko riffova i dijelova pjesama na kojima treba zaurlati “To, majstore!!!”, postoji i ona vječita tema našeg dragog, metalu teško prilagodljivog, jezika.

Da! Sigurno da bi sve skupa zrelije i moćnije djelovalo da se prva stvar zove “My Generation” ili zadnja “Valley of Tears”, ali mislite li da bi s tim pristupom čovjek pokorio ostatak svijeta? Možda bi među nama – među smiješnih 183 metalaca koji hodaju ovom državom – bio bliže statusu ‘kultnog’, ali što bi time dobio naš rock svijet? Još jedan propali pokušaj nošenja metal prstena u hrvatski zabavnjački Mordor.

Ime albuma ni krivo ni dužno govori svakome tko nešto pokuša kod nas da bi se trebao nečega bojati. Čega? Nama nepoznate reakcije odobravanja i podrške. Simpatični Zoki mora izliječiti neke dječje bolesti, izdefinirati hoće li pucati na moderne riffove ili ovdašnji regionalni rock melos (čitaj: Opća opasnost i Divlje jagode), pa bi se moglo dogoditi da ga okolina ne pregazi i da sljedećim albumom pokaže sve što može, sve što zna i složi album kojeg će bilo tko teško nadmašiti.

Sve više i više mi je drago što se netko uopće usudio snimiti ovakav album. Bio on nekome super, dobar ili samo prosječan. Ako baš kažete da vam je smeće, onda ste vi ili Dimebag Darrell ili pak – ljubomorno lažete.