Dodana vrijednost na evergreene prve klase

Negdje sredinom četvrtog desetljeća prošlog stoljeća, pa sve do kraja Drugog svjetskog rata, bigbendovski swing bio je najpopularniji žanr glazbe u svijetu.

Stvoren kao svojevrsni odgovor na traženje publike za sve većim mogućnostima plesa i zabave uz glazbu, kasnije je zamijenjen od strane talentiranijeg i zamršenijeg bebopa. No, među vokalistima i pjevačima jazz glazbe u svijetu i dalje je ostao odlična podloga za pjevanje i prepjevavanje različitih šlagera, često ispred velikih bendova.

Sličnu formu preuzeo je i Ivo Robić, prilagodivši ga sentimentu Zagreba i tadašnje države. Hrvatski Sinatra, Perry Como ili čak Bing Crosby, kakvu god povukli paralelu, činjenica je da nam danas zvuči itekako egzotično, pa i predivno da je bigbendovska glazba i ne tako davno bila čisti mainstream.

Ivo Robić formulu lagano džeziranog popa, uz dodatak šansone ili šlagerskog popa, doveo je do savršenstva. To što je 1956. otpjevao i prvu pjesmu rock’n’rolla u Hrvatskoj, iako njegova verzija i nema dodirnih točaka s rockom, još je jedan podatak vrijedan divljenja.

Zagrebački HGM Jazzorkestar glazbu Ive Robića dodatno je prilagodio za big band izvedbe temeljito prearanžiravši i dodajući jači jazz osjećaj snimkama starog lisca. Pjesme su produžene (“Morgen” traje osam minuta) i ubrizgana im je nova krv, a kao vokal je gostovao Danijel Čačija, koji je otpjevao sve pjesme, i sasvim solidno utjelovio zagrebačkog kralja šlagera.

Album počinje brzom “Rodni moj kraju” čiji najzanimljiviji dio počinje negdje nakon tri minute i 20 sekundi kad kao da se orkestar na 20-ak sekundi vraća u New Orleans 1920-ih i one zabavne snimke koje se danas najčešće povezuju s ranim radovima Louisa Armstronga. Zatim se nastavljaju “Tiho plove moje čežnje” i zanimljivo aranžirana “Srce, laku noć” koja završava s odličnom suradnjom vokala i orkestra.

Album ne izostavlja one najpoznatije pjesme, možemo pretpostaviti u nekom smislu i idola gotovo svih zagrebačkih pjevača, posebno onih koji na ikoji način istražuju prošlost hrvatske glazbe. Tako su tu i “Stranci u noći”, i “Samo jednom se ljubi” (kojom dominira gitara!) te naravno “Morgen”. A tu se javlja možda i najveća ‘mana’ albuma za široku publiku, koja je naravno napravljena potpuno svjesno, jer su te pjesme temeljito izdžezirane, prilagođene big bandu, čak dosta usporene i ne mogu se slušati onako kako se mogu Robićevi dvominutni šlageri.

Pjesme su produžene, u svakoj je neki instrumentalist imao svoju solažu, pa tako pred kraj “Stranaca u noći” Davor Dedić svira solažu na klaviru i daje poznatoj pjesmi dodatnu vrijednost, ali je i seli iz popa u jazz. To nas upućuje da ovaj album preporučimo prije svega jazz publici, što se naravno ni na koji način ne može protumačiti kao nedostatak, baš suprotno.