Dobro arhivirana sol

U čitavom moru glazbeno-nostalgičnih zbivanja, obljetnička turneja Leba i soli 2006./2007. jedan je od rijetkih događaja uistinu vrijednih pamćenja. Ekstatični, dupkom puni, vrhunski koncerti, kakav je bio i onaj u zagrebačkom Domu sportova, podsjetili su još jednom na dane kad je skopska četvorka bila ultimativni koncertni pik čitave bivše države. Stoga je vađenje albuma grupe iz arhive najvećeg domaćeg diskografa potez predvidljiv koliko i logičan.

Ono što, međutim, plijeni pažnju jest sama koncepcija reizdanja – u pitanju je ni manje ni više nego pentalogija, svi albumi što ih je Leb i sol snimio za tadašnji Jugoton u jednoj (istina, pretjerano predvidljivo dizajniranoj) kutiji, svaki u svom originalnom omotu, sa svim podacima kao i originalne ploče. Čak i ukoliko ne stavite ni jedan disk u svoj Hi-Fi, jasno je kako je posrijedi veoma dobro napravljen glazbeni dokument, koji sam zaslužuje pola zvjezdice više i kakvih bi trebalo biti još (u tom smislu, valja pohvaliti nedavno izašlu kolekciju Idola, a zamislite tek npr. sličnu tetralogiju Haustora!).

Kako ova sedmogodišnja kronika izgleda sadržajno, počinju otkrivati “Kalabalak” (1983.) i “Tangenta” (1984.), albumi kojima je pripala krajnje nezahvalna zadaća da budu diskografski nasljednici jednog od najboljih vinila uopće snimljenih na ovim prostorima: “Akustične traume” iz 1982. Podsjetimo, na ovom koncertu (koji je možda i glazbeno najjača svirka što se ikad odigrala u Kulušiću!) Leb i sol su trio, bez Dimuševskog i Tavitjana, ali s Dragoljubom Đuričićem, bivšim bubnjarem YU Grupe, koji je već bio u postavi više od godinu dana i koji je te večeri uistinu briljirao.

Iz današnje se perspektive, međutim, čini kako Đuričić – za razliku od Tavitjana – nikada nije sasvim našao način da svoje mogućnosti u potpunosti iskaže i na studijskim radovima benda. Kako na “Kalabalaku” tako i još više na “Tangenti” njegovo bubnjanje zvuči poput veoma precizno brušene šperploče – plošno, tanko i ravno do bola, što poprilično kastrira Stefanovskog i Arsovskog. Možda ovo i ne bi bilo toliko vidljivo da ne postoji još jedna otegotna okolnost koja u priči o Lebu i soli zaslužuje veoma mnogo prostora, a to je produkcija.

Pitanje zbog čega je ukupna studijska zvučna slika tako svirački kompetentnog benda toliko prigušena, mekana i antienergična, i to na gotovo svim njihovim albumima (iznimke su donekle “Leb i sol 2” te u još rjeđim momentima “Beskonačno”) – popriličan je misterij i još veća šteta. Ako mekani zvuk i jest posljedica oduševljenja Makedonaca Weather Reportom i fusionom, još uvijek ostaje nejasno zbog čega se nisu priklonili tvrđem i masivnijem zvuku, nakon što je i vrapcima postalo jasno da čitav sastav time dobija na dojmljivosti i snazi; primjerice “Dikijeva igra” i “Akupunktura” s drugog albuma zvuče daleko bolje od “Kokoške” i “Devetke” s debija, iako su u pitanju posve ravnopravne skladbe.

Ova produkcijska kriva procjena nanosi solidnu štetu ukupnom opusu grupe, jednostavno stoga što mnoge zapravo iznimne pjesme i dobre solodionice danas zvuče anakrono i naivno.

“Kalabalak” i “Tangenta” pak zorno pokazuju što se događa kada se takva produkcija nalijepi na tanak materijal ušećeren neambicioznim sintisajezerima. Oba albuma poprilično loše i kičasto stare, pri čemu “Kalabalak” ima barem jedan istinski dragulj – “Bistru vodu“, koja je jedan od najboljih trenutaka čitave pjesmarice benda (nakon koje slijedi solidna “L.A. Krdija“). “Tangenta” nema niti to – “Pretposlednji waltz” i “Tumba, tumba” su preslabi za usporedbu. I sam Stefanovski je u intervjuu nakon albuma “Kao kakao” izjavio kako je ‘…”Tangenta” bila baksuz album’.

Treći i četvrti dio pentalogije su, međutim, za tri klase bolji (možda i zato što je – vidi vraga! – produkcija napravljena čvršće i nametljivije). Osobito se to odnosi na veoma raznoliku i zanimljivu ploču “Zvučni zid – muzika za teatar, film i TV” (1986.), gdje se u bend vratio Tavitjan i koja se izdiže kao najbolja u čitavoj ovoj kolekciji. Riječ je o veoma pitkim, prilično rafiniranim i u pravilu kratkim glazbenim komadima. Po tri su napravljena za film “Šmeker”, kazališne predstave “Srećna nova ’49” i “Koštana” (svi 1985.) te za TV-dramu “Tumba, tumba divina” iz 1982, pri čemu se ističu teme “Mira plače“, “Ređepovica“, “Country” i “Uvod” (iz “Koštane”), koji zvuči kao kratki složenac starijih skladbi “Damar” i “Uzvodno od tuge”.

…Pravi arhivski biseri su teme napravljene za “Bušava azbuka” (jedinu makedonsku dječju emisiju koja se emitirala na saveznom nivou, uz “Šaram baram”) te za “Oslobođenje Skopja“, kultnu i spektakularnu kazališnu predstavu redatelja Ljubiše Ristića i njegovog KPGTeatra iz 1978. godine, u kojoj su korištene žive životinje, dotad neviđeni scenski svjetlosni efekti i rock glazba – za koju su Leb i sol krajnje dramatično obradili “Abre Makedonče” te “Jovano, Jovanke” i tako sebi priskrbili besmrtni trademark, ali i put do ozbiljnije publike.

“Kao kakao” (1987.) je, konačno, ostvarenje svih vokalno-instrumentalnih težnji Leba i soli. Loša iskustva “Kalabalaka” i “Tangente”, ali i “Sledovanja” iz 1982. sazrela su u potpunosti, a neupitna instrumentalna vještina nije, za razliku od navedenih ploča, prerasla u manirizam.

Najbolji pokazatelji toga su instrumentalno dosjetljive, profinjene pjesme poput “Čuvam noć od budnih“, naslovne skladbe, ali i legendarnog “Skopja” (u kojem se opet moglo puno više dobiti da su back-vokali snimljeni navijački, a manje umiveno, i da je bubanj ostavljen jačim!) te pogotovo zaboravljene “Čekam kišu“, koja je možda i najatmosferičniji komad na albumu. Tekst koji suptilno provlači krizu osamdesetih i ‘sušu u džepovima’ u podkontekstu, odnosno klavijature koje guraju ruralni štih u rock onako kako bi to Goran Bregović mogao samo sanjati, zatvaraju album osviješteno, aktualno i zlokobno.

U tom smislu, potonja skladba bila bi daleko bolji izbor za kompilaciju “Ravno do dna i neke druge manje-više čudnovate pjesme”. Ako se još netko sjeća, navedeni disk imao je nakanu okupiti poznate rock stvari koje su na neki način predvidjele ratnu tragediju na ovim prostorima. Leb i sol bili su zastupljeni sa “Sumornim proljećem”, jednom od bljeđih skladbi osrednjeg albuma “Putujemo” iz 1989. godine.

Ovaj završni disk pentalogije po kvaliteti je negdje između prethodna dva i prva dva. “Čukni vo drvo” je standard, “Putujemo” neobično i uspjelo aranžiran blues, “Istok – zapad (Telepatski)” ima barem beat i refren, a ostalo je za zaborav (pogotovo maniristični funk “Trač” i “Romansa“).

Nakon slušanja čitave “Kolekcije 1983-1989” nema drugog zaključka nego da je diskografija Leba i soli u periodu 77-82 ipak značajno bolja. Dijelom je to posljedica preorijentiranja s instrumentalnog na vokalni rock, pri čemu je fusion komponenta svirke morala biti žrtvovana u ime melodije i stihova; time su si Stefanovski i ekipa izbili iz ruku svoj najposebniji adut.

Malotko je na Balkanu toliko svirački moćan kao Leb i sol – no bolju pjesmu s tekstom znade napraviti bar nekoliko njih. Većina materijala na ovim pločama ne hvata bogzna kako dobru patinu, a jedan dio bogme i hrđa. Oni najuspjeliji momenti pak uistinu su posebni i jedina im je mana da su svi već objavljeni na izvrsnom duplom disku “Anthology” koji bi bio čisto dovoljan za kvintesencijalni Leb i sol.

No, kako tog izdanja trenutno nema u prodaji i pitanje je da li će ga i kada uopće opet biti, ovaj (ne preskupi) set trenutno je jedina prigoda za temeljito proučavanje Leba i soli. Točnije rečeno, ‘soli’. Za proučavanje ‘Leba’ morat ćete pričekati box u izdanju PGP RTB. Tko zna, kažu za tržišno razmišljanje nikad nije kasno…

Kad se još uzme u obzir prilično dobra tehnička priprema izdanja, slična onoj kakvu je već zadobila Oliverova diskografija – dok je postprodukcija napravljena čak za nijansu bolje nego li na “Anthology” – ovu dobro pripremljenu kolekciju ne treba diskvalificirati.