Dobri duh rock’n’rolla

Tko zna koliko se priča krije iza lica jednog običnog čovjeka kojeg možda nećete pravo ni pogledati kada ga začujete kako nabada po gitari negdje u centru grada.

Uličnih umjetnika amatera ima na svakom koraku, nekima ćete sa zadovoljstvom ostaviti pokoju kunu, a nekima biste dali i puno više novca samo da prestanu.

Mario Poje, umjetničkim imenom Mario Furka, kultna je figura riječkog Korza, nešto poput lokalnog dobra, dobrog duha jednog grada. Svaki grad ima svoju furku, kaže knjižica uz CD, ali samo se riječka zove Mario. Lice ovog 63-godišnjaka svojom izboranošću uvelike podsjeća na ono puno slavnije lice Keitha Richardsa gdje svaka bora nosi svoju priču. A Mario ih ima barem milijun.

Od sredine ’60-ih., student arhitekture (kasnije i diplomirani arhitekt) obišao je čitav svijet upoznavši i družeći se s veličinama od kojih vam se mora zavrtjeti u glavi: u Kabulu je napravio jam session sa Santanom, u Luganu bančio s Jimmyem Pageom, u Londonu su mu prijatelji bili Keith Emerson, Greg Lake, Carl Palmer, Cat Stevens i mnogi drugi…

Svirao je s Bijelim dugmetom, imao bend s Milićem Vukašinovićem, a zbog ‘fakultetskih obveza’ odbio je Štulićevu ponudu da se priključi Azri. Napravio je puni krug i život ga je 1989. iz Kanade vratio u mjesto odakle je sve krenulo, u Rijeku. Životne neprilike učinile su svoje, pa od 2006. riječki Korzo zove svojim domom.

Sva ta desetljeća pisao je pjesme, a sada je dobio priliku neke od njih objaviti za pravu diskografsku kuću. Brutalno iskren i dosljedan prvenstveno sam sebi, kod njega nema povlađivanja mainstream publici, nema okolišanja, ne postoji sivo, ili je crno ili bijelo. Bučne, agresivne, ponekad naivne i prepune klišeja, pjesme su brutalno iskrene, stvarane pravim rockerskim srcem podsjećajući da je život, unatoč svim nedaćama, jednostavno prekrasan, jer kako znati što je dan ako ne znate kako izgleda noć?

Istina, Furkin autoritet ne može skriti činjenicu da većinom mumlja i guta slova što pjesme na engleskom jeziku čini prilično teškima za praćenje, no tu je osovina benda My Buddy Moose koja se odlično snašla u ulozi Štićenika. Skupa su napravili pravi pravcati soundtrack života kakvog se ne bi posramili ni puno poznatiji boemi.

Davne 1975. jedna je ploča bila posve nebitna, malo tko je za nju uopće čuo. Autor joj je bio Raven (riječ je o jednoj osobi, ne bendu), a nosila je naziv “Back to Ohio Blues”. S vremenom je postala jedna od kultnih ploča na koju će se pozivati oni koji iznad svega cijene autentičnost, originalnost i osjećaj kada vas glazba odvede izvan svih znanih dimenzija. Sličnu sudbinu mogao bi doživjeti i Furka za jedno dvadeset-trideset godina.