Dobar rockabilly je uvijek dobrodošao

Greaseballs su, za one koji to ne znaju, zagrebački rock’n’roll/rockabilly bend koji je u drugoj polovici ’80-ih godina slovio za jednog od perspektivnijih na sceni.

Prema različitim izvorima imali su publiku, punili su Kulušić šakom i kapom, svirali po cijeloj bivšoj državi, imali su hit “Stari vlak“, a sljedeći korak trebalo je biti objavljivanje debitantskog albuma koji ih je iz demo faze trebao pogurnuti prema profesionalnim vodama. To se međutim nije dogodilo. Uslijed nesretnih okolnosti zvanih ratno stanje u državi, Greaseballsi su stavili ključ u bravu svoje karijere.Bili su to, dakle, tinejdžeri Davor Viduka (gitara, prateći vokal) – kasnije član bendova Kawasaki 3p, Kojoti, Majke, Pips Chips & Videoclips, Vjeran Plavčić (vokal), Danilo Šerbedžija (ritam gitara, prateći vokal), Arsen Novak (bubnjevi), na čijem je mjestu danas Ivica Dajak, te Darko Klarić (bas gitara) – rock’n’roll bend u usponu.

Kronologija kaže da je album trebao biti objavljen 1990., kad je i prvi put snimljen. Drugi pokušaj dogodio se 2008. godine, kad se nanovo snimilo nekoliko pjesama, a sad, nakon više od četvrt stoljeća, perioda tijekom kojeg su svi skupa debelo prerasli tinejdžerske faze svojih života i tijekom kojeg su se istakli, barem neki od njih, u drugim poljima umjetnosti, debitantski istoimeni album, još jednom snimljen konačno je ugledao svjetlo dana.

Već se pri pogledu na naslovnicu albuma može steći dojam kako se radi o izdanju iza kojeg stoji nostalgična priča. Na naslovnici se nalazi vremenom nagrižena fotografija Greaseballsa kad su, manje ili više, stekli punoljetnost. Međutim, ovo nije puki slučaj zaostatka u vremenu. Unutar ovitka skromno opremljenog CD izdanja u napomeni je jasno i naznačeno kako je album posveta onim nekim sretnijim vremenima.

Pjesme su stare, očito baš one zbog kojih su tih godina i bili hvaljen klupski bend. Većinu ih je napisao tada šesnaestogodišnji Viduka, osim pjesme “ABS” koja je nova i koju potpisuje Šerbedžija.

To što se radi o izvornom materijalu sa sobom nosi dobre i loše aspekte. Dobri su oni da se, u pozitivnom smislu, ništa nije promijenilo, da pjesme još uvijek žive i da Viduka od njih nikad nije odustao. Od početnog “Starog vlaka” pa do završne “ABS” Greaseballsi sasvim solidno praše rock’n’roll. Glazbeno su vjerojatno bili uvjerljiviji kao tinejdžeri, kad je prostora za napredak bilo naizgled na bacanje, no to u ovom trenu nije niti bitno. Međutim, bitno je to da buntovni tinejdžer roker koji piše ljubavne tekstove, u svojoj srednjoj dobi s istim tekstovima može biti pomalo čudan tekstopisac. To je, dakle, ona loša stvar. “Stari vlak”, “Novi kadilak” ili “Ljubi me nježno” još uvijek mogu i biti fora. Ostali naslovi nekako i ne mogu, a da se ne odskliznu u intelektualni plićak.

Moguću monotoniju ljubavno-buntovnog izričaja razbijaju “16 tona” i “KKK”, obje zapravo podjednako suvišne. Prva je pohrvaćena verzija klasika Merla Travisa “Sixteen Tons” i zvuči podjednako besmisleno kao i svi ostali hitovi s angloameričkog govornog područja koji imaju svoje hrvatske verzije. Druga pjesma je izvedba R.A.M.O.N.E.S.-a, koja zbog manje upečatljivog vokala Vjerana Plavčića od Joeya Ramonea za originalom poprilično kaska.

Generalno gledajući, album je nostalgični rock’n’roll plesnjak koji će prije svega rasplesati pojedince koji su 80-ih godina pratili Greaseballse, ako takvi još uvijek i plešu. Međutim, zvuči taman toliko svježe da zaintrigira i novije generacije. Briljantin frizure možda više nisu u điru, ali rockabilly je uvijek dobrodošao.

Uz konačno objavljivanje albuma, zadovoljenu pravdu i vraćanje onog nečega soci-političkim prilikama nepravedno oduzetog (ako takvi osjećaji uopće i postoje kod članova benda), ključno je pitanje koji će sada biti sljedeći korak ovog kultnog, još uvijek obećavajućeg benda.