Siddharta
Ultra
Datum izdanja: 11.12.2015.
Izdavač: Nika Records / Dancing Bear
Žanr: Alternative, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Objaviti dva studijska albuma u istoj godini nije tako česta pojava u suvremenoj glazbenoj industriji.
No kad su u pitanju velike obljetnice i vjerni fanovi bez kojih velikih obljetnica ne bi ni bilo, svakojaka su iznenađenja moguća.
Radi se dakle o slavljeničkom izdanju kojim Siddharta podsjeća i sebe i svoje vjerne fanove na 20 impresivnih godina od osnutka benda. Doduše ni “Infra”, ni “Ultra”, u tom smislu nisu kruna karijere benda. Osobno smatram kako albumi kao što su “Id”, “Rh-” ili “Saga” ipak nisu nadmašeni, no oba prošlogodišnja albuma, posebice noviji, “Ultra”, dovoljan su dokaz da je Siddharta i nakon 20 godina djelovanja kreativno jak bend te svakako jedan od boljih koji je na ovim prostorima ikad djelovao.
Stilski, “Ultra” previše ne odudara od “Infre”. Opet je to klasičan progresivan zvuk po Siddhartinom receptu. Gitare su metaliziranije i vješto su obojene ambijentalnim i pomalo hladnjikavim synthevima, a sveukupna produkcija možda je čak i bolja nego na prethodniku. Zvuk je kristalno čist, antinostalgičan, moderan i moćan, ali spretno lišen pompoznosti i kiča. Produkcija je uostalom oduvijek bila jaka Siddhartina strana.
Kompozicijski, bend opet nudi interesantna glazbena rješenja, pregršt melodija, razarajuće, plesne ili sanjive ritmove, te po običaju sjajne vokale Tomija Megliča, inače autora velike većine Siddhartine glazbe i tekstova.
Već uvodna, atipična i ekperimentalna “Volk Q Ovce” daje naznaku zanimljivog albuma. Na razmeđi introa i klasične pjesme odlično funkcionira kao glazbeni nagovještaj svega što kroz narednih 9, ili barem 7 pjesama slijedi. A redom zapravo dolaze pravi live favoriti.
Ultra zarazna “Premladi“, s plesnim ritmom i sramežljivim slap basom, definitivno obećava tulum na koncertima, a nije daleko ni, melodijski doduše pomala isfurana, “Nastalo bo“.
Naredne “Flip” i “Korakamo“, najuvjerljiviji su dijelovi albuma, a potonja je možda i jedna od najjačih Siddhartinih pjesama.
Potpuno pozitivna i suptilnim post-rock gitarama nabijena “Calvi” čisti je zen. Fanove će sigurno oduševiti i laganija i sanjivija “Dolga Pot Domov” u kojoj Tomijeva boja glasa kao i emotivnost izvedbe ponajviše dolaze do izražaja. Nakon ove pjesme ambijent i sama srž albuma pomalo se gube.
“Terminal” još jednom podsjeća da Siddharta zna i agresivnije svirati, a Tomi i agresivnije pjevati. Ipak, pjesma pomalo ostavlja dojam razrješenja sjajnog albuma svoje dužnosti. Drugim riječima, kao da su je, pritisnuti rokovima, sklepali na brzinu.
A sama završnica albuma pak ostavlja dojam agresivnih marketinških mudrolija koje, ruku na srce, Siddharti nikad nisu previše išle u prilog, barem ne onoliko koliko su idejno trebale.
“In Levitation” je otpjevana engleskim jezikom, što u slučaju Siddharte zvuči jednako kao i u slučaju, recimo, Rammsteina. Znači, loše i nikako. Pjesma je za Siddhartine standarde više nego dobra, no sjela bi tek kako teba kad bi bila otpjevana slovenskim jezikom.
Damir Urban kao gostujući vokal na neuvjerljivo posljednjoj pjesmi “Strele v maju“, slabašna je ideja budući da se taj glas u glazbu Siddharte uklapa jednako kao što bi se u glazbu Urbana &4 uklopio glas Megliča. Dakle, jedva i nikako.
Nema rasprave da se tu radi o lošoj pjesmi, no od “Ultre” stilski dosta odudara. Uz sitna prearanžiranja daleko bi više pristajala Urbanovom “Mamutu“.
Još je veći, ako ne i najveći problem taj što po njenom završteku završava i “Ultra” čime se debelo stječe dojam nedovršenosti albuma. Bonus zafrkancija “Road“, s izobiljem glasova road crewa, donekle popravlja loš završni dojam, no izvrstan početni ambijent albuma temeljito je narušen.
Zbilja šteta, budući da album starta kao jedan od najboljih u Siddhartinom katalogu. A čak i ovakav kakav jest, jednostavno je odličan.
Tekst: Ivan Miočić
