Do pakla i natrag

Helstar je još jedan u nizu bendova koji u obilježavanju okruglih obljetnica svog postojanja, u konkretnom slučaju radi se o 30 godina metalnog staža staža, vide neke nove početke, uglavnom manje zapažene i najčešće isprekidane karijere.

Tako se i Helstar, osnovan početkom osamdesetih u Houstonu, nakon albuma
“Burning Star” (1984.), “Remnants of War” (1986.), “A Distant Thunder”
(1988.) i “Nosferatu” (1989.), najprije vraćao s albumom “Multiples of
Black” (1995.), još je više prošlo do idućeg “Sins of the Past”, izašlog
2007., da bi zadnjih godina ipak uhvatio kontinuitet i 2008. objavio
“The King of Hell”, a 2010. “Glory of Chaos”.Bilo je tu liveova i kompilacija, pogotovo u periodima dok bend nije bio aktivan na studijskom planu, no vrhunac koji je doživljen albumom “Nosferatu”, baziranom na ranom filmu o grofu Drakuli, nikada nije ozbiljno ugrožen. Album je to kojem je i kritika i publika dodijelila najbolje ocjene od svih koje je Helstar objavio, no može se reći da je Helstar tijekom svoje kompletne karijere pomalo bio i miljenik kritike. Uglavnom zasluženo.

Doduše, treba se i reći (ili napisati) da je Helstar, baš kao i velika većina ili gotovo svi bendovi iz Amerike, imao veliku nesreću što mu se najjače i najkreativnije razdoblje poklapalo s NWOBHM (New wave of British heavy metal), kojemu tadašnja američka scena, koliko god sadržavala dobrih bendova, nije mogla parirati ni u snu. Da nije bilo britanske ‘invazije’ na metal sigurno bi neki američki bendovi isplivali na površinu, no isto tako treba reći da se kvaliteta uvijek prepoznaje i da je, što se tiče heavy metala, on u Americi uvijek bio inferiorniji u odnosu na, ponajviše, Veliku Britaniju, pa i na cijeli stari kontinent.

No i tamo je bilo i bit će dobrih metal imena poput Helstara, čija je snaga oduvijek bila u moćnim vokalima Jamesa Rivere koje se, naročito u visokim intonacijama, može usporediti s Robom Halfordom, čak i reći da James ima više snage i konkretniji raspon, baš kao što se opus Helstara poklapa s onim Judas Priesta. Dodamo li i gitarske i ritmičke elemente speeda/thrasha, dolazimo do glazbene formule ovog benda. Dakle, žestoko, energično, na momente poprilično agresivno, grubo, čak i sirovo i odsvirano na visokoj tehničkoj razini, to bi bio najkraći mogući opis ovog live izdanja, snimljenog 24. ožujka ove godine u Warehouse Live dvorani u Houstonu.

Simbioza benda i publike vidljiva je iz aviona, koncert je doživljen intenzivno s obje strane, a ono što mu nedostaje jest nešto značajniji kontakt izvođača s publikom, što nije presudno, ali se na nastupu benda ovakvog glazbenog profila tako nešto očekuje. Pogotovo se to prepoznaje na audio izdanju, koje na momente nema kontinuitet, pjesme znaju biti isprekidane kraćim pauzama i stječe se dojam da su snimljene na nekoliko mjesta i ovdje ‘dolijepljene’ jedna do druge.

No to nije dovelo do gubitka naboja koji se osjeća u svakoj pjesmi ukupnog dvosatnog trajanja, a velika većina ih je brzih, bržih, glasnih i još glasnijih s vokalnim modulacijama i premoćnim gitarskim riffovima u glavnim ulogama. “Angels Fall To Hell”, “Toward The Unknown”, “Burning Star”, “Angel of Death”, “Pandemonium”, “Harker’s Tale”, “Bitter End” ili ‘speed-thrasherica’ “Alma Negra” pjesme su s kojima se može na najbrži način upoznati ovaj bend, koji u svom opusu, osim himničnih naslova ima i onih koje su nešto razvučenije, s elementima progresive, tipa “Winds of War”, “Wicked Disposition”, “The King Of Hell” ili “Baptized In Blood”.

Kao i ostala, i ovo izdanje u svom DVD formatu ima dodatke, pa se tako, recimo, mogu vidjeti razgovori sa članovima benda i čuti njihovi dojmovi. Sve u svemu, jedno sasvim zahvalno izdanje, koje bi mnogima koji baš ne znaju ovaj bend, ili uopće ili najvećim dijelom, moglo i moralo proširiti horizonte.