Dno kao čista duša

Nakon desetljeća promišljanja i kilometara ispisanih redaka o glazbi, u opasnu pustolovinu s neizvjesnim ishodom upustio se Ante Perković. Grupa Djeca nije preživjela dječje bolesti, a Ante je hrabro ušao u glazbeni pubertet.

Riječ je o sljedećem: nalazite se na tinejdžerskom tulumu na kojem se odjednom pokvari kompletan audio sistem. U šoku i nevjerici, netko primijeti gitaru i hrabro pita: ‘Zna li netko svirati?’ Bradati i frčkavi cvikeraš, koji je dotad sjedio u kutu i nije se micao, kaže: ‘Ja znam, ali sviram samo svoje stvari da se ne iskomercijaliziram.’ Gomila će u naletu očaja: ‘Pa sviraj svoje stvari, ali nemoj samo depresivne’.

Momak će ozbiljno shvatiti njihove naputke, te sa smislom za zabavu će uz nekoliko jednostavnih akorda otpjevati zafrkanciju u stihovima, a ponegdje će mu se omaknuti pa će dublje zaglibiti u područje apsurdnih igara riječi, a ponegdje će, ni sam svjestan značenja stihova, ‘iskašljati’ kakvu svevremensku mudrost.

Ante Perković je taj ‘cvikeraš’ iz gornje priče koji osim svega navedenog ima osobite kvalitete na hrvatskoj estradi, a to je da je neposredan i iskreno antipompozan te da se dobro zafrkava na vlastiti račun, no za razliku od recimo Davora Gopca, nije toliko kreativno potrošen. Solo karijeru je počeo za njega prijelomnim albumom naziva "Svi me vole dok me ne upoznaju". Sad kad smo ga upoznali, "Duplo dno: najveći hitovi" je logičan nastavak tog umjetničkog smjera.

"Duplo dno" je zbirka raspamećenih pjesama napisanih iz vrijedne ruke neurotičnog prerano ostarjelog gimnazijskog štrebera koja dozvoljava da se njegovi stihovi tumače skroz ozbiljno, a s druge strane dat će za pravo i onima koji smatraju da je sve ovo jedna velika sprdačina.

"One Man Band" i "Secret Of My Failure" više naginju prvoj tezi, dok "Jebat će te" i "Kriza" više spadaju u drugu kategoriju. Procjena je slobodna sudačka, tako da je moguće i obrnuto doživljavanje ovih pjesama, a naslovna pjesma bit će shvaćena onako kako je slušatelj raspoložen u tom trenutku. "Zadnja cura" sjajno ujedinjuje humor sa ozbiljnijim, osobnijim temama.

Glazbeno gledano, to su pjesme skladani na gitari koje su dobili svoju nadogradnju u vidu ritam mašina, synthova i kompjutora i koje bi na inozemnom tržištu dobile etiketu freak folk. Pjesme su zanimljivo konstruirane, ono što je ipak previše je buka, koja dolazi u iritantnim dozama. Za domaću zadaću Perković neka malo sredi svoj falset.

Skroman kakav Ante jest, svoj novi album je otisnuo u jako ograničenoj nakladi, za slučaj da mu remitenda ne zauzme previše mjesta u dnevnom boravku ako njegov genij publika ne prepozna na ovoj maestralnoj ploči.

Požurite po svoj primjerak na kioscima. Hrvatska sluša krivog Perkovića. Vjerujemo da će Antu strahovito pogoditi to što mu se hitovi neće pjevati na svadbama, krstitkama i poluvremenima na nogometnim utakmicama, ali ova kolekcija bit će ozbiljno preporučen poklon svakom tko se doživljava previše ozbiljno.