Djelomični štrajk inspiracije

Već deset godina, od 2002. naovamo, Edo Maajka svake parne godine dostavi novi studijski uradak.

Edin najnoviji album nazvan “Štrajk
mozga” vremenski je najkraći i možda najsumorniji te najumorniji album u
Maajčinoj impresivnoj karijeri.

Na “Štrajku mozga” najslabija je karika ono što je inače Edin forte: tekstovi. “Panika”, “Imaš li ti šta para”, “Soma tebi, soma njemu”, pa i “Šuldigung Sabine” imaju riječi i konstrukcije koje zvuče kao da ih je Edo već prije koristio, ili kao da su postale fraze koje se mogu čuti na televiziji.

Za Praznik rada sa HTV-a se čulo (nažalost) isprazno kokodakanje o položaju radnika od strane novinara. Kad govori o radnicima, Maajka se zadržava na površini, umjesto da ide dublje kako može i zna. Recimo, Edo Maajka je 2004. na “No Sikiriki” imenom i prezimenom opleo po hrvatskoj glazbenoj industriji te objavio svojevrsni krik iz srca “Mater vam jebem”. 2006. je na “Budi i ti” nimalo biranim ali kirurški preciznim riječima napao MTV, a na “Štrajku mozga” dobiva se dojam da o sličnim problemima priča u rukavicama i pretjerano je općenit. Kao što u hrvatskoj glazbenoj industriji oligarsi imaju ime i prezime, tako imaju i u privredi i, ako se Maajka time već bavi, očekuje se da bude određen.

Instrumentalne podloge neurotično su zujave, a Maajčin glas snimljen je prilično duboko. Osjete se godine iskustva i rada, tako da Edo nije toliko lepršav kao inače, prezentira se kao ogorčen i nervozan konstantno neveselom i depresivnom hrvatskom i bosanskom situacijom. Sad je i roditelj, pa čovjek mora misliti kako će i kakvu će ostaviti budućnost svojoj djeci, što je u ovakvim vremenima nažalost vrlo zahvalna tema za repanje, a i za razmišljanje.

Pjesme koje drže album i zbog kojih ovaj album vrijedi imati su “Ratata/Moj DJ”, “Diši”, “Drukčiji”, “Šta će reć” i zaključna “Gube se” koje redom imaju toliko poznat Edin stvaralački, pripovjedački i filozofski nerv. Također, “Diši” nastavlja Edinu fascinaciju progresivnim rockom, “Šta će reć” sadrži najbolji tekst na ploči, a “Ratata/Moj DJ” ona je prava žestoka ramalama koje je trebalo biti više.

Kao što nogometni klub Real Madrid ostvaruje dobre rezultate s rezerviranim angažmanom, tako je i Edo Maajka snimio solidan album koji ima lijepe trenutke i može održati njegov teškom mukom stečeni status, no ipak je dozvolio konkurenciji (pada mi na pamet General Woo s mnogo boljim “Verbalnim deliktom“) da se približi.