Dinosauri koji ne izumiru

Old-schoolerima bit će teško povjerovati da je toliko prošlo, ali – jest. Saxon je svoj prvi album “Saxon” objavio prije 34 godine, a zatim zaredao sa “Strong Arm of The Law” i “Wheels of Steel” (1980.), “Denim & Leader” (1981.), “The Power of Glory” (1983.), da bi s “Crusader” (1984.) okončao najbolji dio svoje karijere, izgradivši monumentalne spomenike heavy metal kulturi.

Ti su albumi samima sebi, a i bendu, za sva vremena osigurali počasno mjesto u metalu.Bez obzira što u kasnijim godinama baš i nije bilo previše albuma koji bi se mogli mjeriti s navedenima, Saxon je ostao i opstao i još danas stoji na (ili barem pri) vrhu heavy metal piramide i baš kao u ’80-ima. ponosno maše zastavom. Bend je to koji se, usprkos rockerskim i progresivnijim izletima, u suštini i nije baš puno mijenjao i kao takav stigao je do svog dvadesetog studijskog albuma. Stigao, što znači da ga se sve te godine ‘doživljava’. U biti, Saxon se u metalnom svijetu ili voli ili ne doživljava ozbiljno, daleko više ovo prvo, a nemoguće je poreći činjenicu da ako hoćete čuti čvrsti, mastan i sočan, a istovremeno privlačan, melodijama ispunjen riff, teško da možete naći bolju verziju od one Saxonove. To je bio i ostao zaštitni znak benda.

Naravno, ne jedini, jer tu je, prije svega Biff Byford, malo je reći živuća legenda heavy metala, osoba s prepoznatljivim, snažnim i dominantnim vokalom s kakvim se malotko može pohvaliti. Jednostavno, čovjek je to koji je autoritet gradio i stvorio prirodnim putem i koji se kroz sve te godine i albume nameće kao lider/frontmen kakvog je teško ili nemoguće naći. Usprkos sjajnim individuama, prije svega dugogodišnjem gitaristu Paulu Quinnu, Biff je Saxon, a Saxon je Biff. Dobro, ne baš tako, ali barem otprilike tako. Ili se bar tako u najvećem dijelu metalne populacije doživljava.

Dakle, “Sacrifice” potvrđuje puni Biffov pjevački autoritet i identitet, jednako kao i Quinn/Scarratt gitarski naboj koji ne gubi na snazi zahvaljujući moćnoj konstrukciji, koja osim granitnih, na momente težih, pa i eksperimentalnih riffova, donosi uobičajene, produžene, ali i osvježene proklizavajuće solaže. Temelj svake dobre Saxonove pjesme, samim tim i svakog dobrog albuma, je i Carter/Glockler ritam sekcija, koja je i ovoga puta na visokoj razini, kako samog tehničkog dijela, tako i maštovitosti svojih izvedbi, s mnoštvom razbijajućih bubnjanja i konstruktivnih prijelaza, kao i dubine i teatralnosti u basevima.

Pjesme su zanimljive, međusobno ponešto različitije, pune pozitivnog naboja, uobičajeno himničnih predispozicija, prepune catchy melodija i raspjevanih refrena, a srednji i ubrzaniji ritam nekako su zastupljeni u izjednačenom omjeru i često se izmjenjuju unutar jednog tracka. Album odiše pritajenom, ali utjecajnom dramaturškom atmosferom u kojoj ni jasnije epske predispozicije nisu zanemarene. K tome, Saxon zvuči moćno kao nekada. Što više treba?

Intro “Procession” prvi je od naslova s tamnijim opredjeljenjem, zamračenijom atmosferom i onomatopejom noćnih prirodnjačkih zvukova, a “Sacrifice” saxonovska pjesma s potentnim refrenima pojačanim pratećim pjevanjima. Zanimljiviji naslov je “Made in Belfast“, koji započinje tamburicom i basom, u nastavku je jedna fina srednjeritmična pjesma s novim angažmanom tamburica u središnjem dijelu, a kao manjkavost ističe se pomalo dezorijentirani refren. Inače, pjesma je posvećena brodogradilištu u kojem je izgrađen Titanic, da i to kažemo.

Gitarski nabijena, manjim dijelom groovy opredjeljenja, “Warriors Of The Road” ubraja se u red najbržih pjesama, japanski uvod ukras je pjesme “Guardians Of The Tomb“, još jednog heavy brzanca koji prelama usporeni interludij s klavijaturama i emotivnijim solom, a još jedna saxonovska pjesma, s najrazvučenijim gitarskim solom, krije se iza imena, gle čuda, “Stand Up And Fight“. Reskiji i posirovljeni rockerskiji sound u stilu AC/DC donosi lagana pjesma “Walking The Steel“, u kojoj se također ističe interludij, ovdje s akustikama, laganim pjevanjem i solom, a ozbiljan bas i akustike privode je kraju. Usto, radi se o najmračnijoj i najtužnijoj pjesmi na albumu, što ne čudi, s obzirom da je posvećena stradalima prilikom rušenja ‘blizanaca’ u New Yorku 2001. godine.

Brz, na riffovima i vokalima temeljen old-school heavy metal, ukrašen epskim zborskim pjevanjem i akustikama, krije se u “Night Of The Wolf“, dok je odjavna “Standing In A Queue“, stvar s novim oslanjanjem na kombinaciju Saxon/AC/DC riffova. “Sacrifice” uglavnom jest, a manjim dijelom i nije tipičan, ili ne baš pretipičan Saxonov album, no da ga je napravio upravo taj bend, prepoznat će se na kilometre.

Album je to koji odiše dojmom kako jednako dobro zvuči interpretiran na modernoj tehnologiji kao i preseljen u ’80-e., na LP, pod šumom neponovljive gramofonske igle. Na neki je način to jedan od Saxonovih albuma koji bi se jednako mogao dopasti fanovima starih ploča spomenutih na početku ovoga teksta, kao i onima koji metal upravo upoznaju kroz ovaj bend. U konačnici, Saxon je oduvijek bio i bit će bend za sve metal generacije.

Otprilike takav mu je i ovaj album. Neki će spomenuti riječ ‘jubilarni’, dvadeseti. Pa sretan vam jubilej, Saxonci.