Diktafonska verzija odličnog mjuzikla

Moderan svijet pun je iznenađenja i u pop-kulturi (iliti cjelokupnom show-biznisu) stvari teško ostaju mirne i nepromijenjene neko duže razdoblje.

Danas samo rijetki i dalje vole pogledati jednostavan film u kinu (radije si ga skinu na Internetu), pa je i njima stisnut šamar forsiranjem svakojakih 3D projekcija i sada, kao vrhunac svega, u Americi, a posebno prijestolnici svijeta New Yorku, više nikakvi filmovi nisu zanimljivi – sve se okrenulo Broadwayu i mjuziklima.

Hodajući ulicama i avenijama kino-dvorane sramežljivo izviruju iz visokih zgrada ispod megalomanskih plakata za Oprah show, parfem Paris Hilton ili svakojake “Kose”, “Chicagoe”, “Rock of Ages” i slične. Među masom mjuzikala jedan od najcjenjenijih i najoriginalnijih sigurno je kazališna verzija albuma “American Idiot“, kojega je Green Day ‘rodio’ 2004.

Režiser Michael Mayer oduševio se tim albumom i zatražio bend za suradnju koju su oni toliko prihvatili da je Billie Joe Armstrong čak i jedan od kreatora cijele priče, mrvicu prilagođene za pozornicu i mrvicu odmaknute od one nastale prije šest godina.

Sve se vrti oko razdoblja vrhunca Busheve vladavine, te tri najbolja frenda – Johnnya (glumi ga glavna zvijezda cijele priče John Howard Gallagher, Jr.) koji se zaljubljuje u Whatsername, a njegov alter-ego St. Jimmy odvlači ga heroinu; Willa koji je zapeo u depresiji svakodnevnice predgrađa i složio dijete djevojci; te Tunnya koji se u navali patriotizma pridružuje vojnicima u Iraku.

Will i Tunny su, više-manje, zaslužni zašto se unutar glavnog albuma ovdje nalazi i nekoliko stvari s aktualnijeg “21st Century Breakdown” (“Last Night on Earth“, “Before the Lobotomy“, “Know Your Enemy“, “21 Guns“) kako bi se bolje uklopili u današnje vrijeme. A ono što je novo je stvar “When It’s Time” koja je šest godina čekala u Green Day riznici i tek sada je našla put do fanova (u dvije verzije).

Predstave su sigurno jedna stvar, doživljaj je (prema reakcijama publike) spektakularan, ali ono što nam ovaj dupli CD donosi je – u najmanju ruku – čudno. Prvi taktovi naslovne stvari i “Jesus of Suburbia” mogu se shvatiti kao jako sličan cover originala (nije ni čudno, jer glavne instrumente su odsvirali Green Dayovci glavom i bradom). Tu i tamo neki drugačiji aranžman (“Boulevard of Broken Dreams“) i igranje s muškim, ženskim i grupnim vokalima. Glazbeno, to je sve što je smislio Tom Kitt, zaslužan za glazbene aranžmane i najbitniji ovdje (ili bi to trebao biti).

I da se vratimo na početak i samu ideju modernog mjuzikla – suptilni prijelaz na žive predstave sigurno je motiviran i činjenicom da prosječna ulaznica za nešto tako košta oko $130, dok je kino ostalo na $20, ali činjenica je da je ovaj kultni album ovdje dobio jedno ogromno priznanje (nominiran i za nagradu Tony kao najbolji mjuzikl). Samo, ostaje činjenica da je nekad zbilja nepotrebno ovakvu vizualnu interpretaciju pljusnuti na audio-CD.

Zamislite da vam netko zvuk iz novog hit-filma snimi diktafonom i snimi vam ga u mp3, ako ćemo karikirati…