Deset drugih naziva za slomljeno srce

Elena Tonra je djevojka s gitarom i olovkom u ruci koja je trebala svoju glazbenu ulogu u svijetu ostaviti solo radom.

Međutim nakon što na glazbenom koledžu susreće kolege Igora Haefelija,
isto dečka s gitarom i Remija Aguilella, dečka s bubnjevima, postaju
trojac pod imenom Daughter. Od tada izdaju dva EP-a, te nakon
potpisivanja ugovora s izdavačkom kućom 4AD, ove godine izdaju svoj
album prvijenac “If You Leave”.Album “If You Leave” progovara isključivo o jednome, o slomljenom srcu i o ideji da bi zauvijek moglo ostati takvo. Većina pjesama nosi tu težinu i stvara atmosferu u kojoj je zrak toliko gust da ti doslovno sjeda na prsa.Pjesma “Winter” koja otvara album, lijepa je. Elenino lagano pjevanje s blagim prelazima u šapat, efektima koje stvaraju gitarom i udaraljkama, te ubrzani tempo koji mjestimično nude, izvrsna su doza blagih uspona i padova koje ti jedna mirna zima može donijeti. Pjesma koja ju prati, ujedno i prvi singl albuma, “Smoother” nastavlja atmosferu postignutu već prvom pjesmom, s tim da je dodatno ubacuje u nižu frekvenciju, akustičnim dijelovima, koji osnovano sumnjam pripadaju samo Eleni i njenoj gitari.I upravo takvi usporeni, hibernacijski tonovi nose nas albumom, tu i tamo nudeći nam neki obrat melodije kroz žešći udio bubnja, kao u pjesmama “Youth” ili “Human“, kojim nas uspijevaju malkice podići. Isto to čine i angažiranijim pjevanjem u pjesmi “Still“, no većina albuma je kao kotač koji svojom vrtnjom donosi samo bol.

S obzirom na žanr kojem su dodjeljeni rekla bih, pogodili su, ali s obzirom na ono što slušatelj u konačnici treba, rekla bih, pogriješili su, jer jednostavno te umore.

Uočljiv, preuočljiv je dio faze koju ta djevojka prolazi, gorčini koju su izazvale sve te vezanosti koje neizbježno dovode do patnje i svega toga je previše. Jako je teško kad se netko na početku očituje stihom “I sometime wish I’d stayed inside my mother“, a tek negdje pred kraj albuma da ti prvi tračak svjetla stihovima “Love hunt me down I can’t stand to be so dead behind the eyes and feed me, spark me up….“.

Svakako treba poštovati tu taj dio priče gdje oni zaista uspjevaju to što žele reći svojom glazbom učiniti doslovnim. Teško je njoj, njima, pa je teško i vama, ali svi mi možemo slušati donekle tuđe tuge, a onda tražimo izlaz, nemamo baš konstantno vremena za to.

A nemamo jer svi mi podsvjesno znamo da su tuge konačne, a slomljeno srce prolazno, dakle totalno suprotno onome što ovdje pronalazimo. I ti koji vjeruju u ovo netom navedeno, ti, takvi će naći vremena za ovaj album, ali i brzo će ostati bez njega.

Dok oni koji još vjeruju u zaljubljenosti i to na način da je zapravo njihov prestanak jedna konačnost koja donosi beskrajnu tugu, a tek trebaju povjerovati u ljubav i njenu neprolaznost, kao i stalno mijenjanje oblika, nalazit će sate za slušanje ovog albuma, jer ovdje ih se razumije. Tu su kući.