Depeche Mode
Spirit
Datum izdanja: 17.03.2017.
Izdavač: Columbia Records / Menart
Žanr: Alternative, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Počevši od albuma “Songs of Faith and Devotion” iz 1993., najpoznatija basildonska dijaspora zvana Depeche Mode izdaje albume svake 4 godine i uglavnom to biva u proljetno vrijeme.
Martin Gore, Dave Gahan i Andrew Fletcher zadržavaju solidnu formu i na ovom izdanju, produhovljeno nazvanom “Spirit“, koji se ne bavi toliko ezoterijom koliko politikom. Depeche Mode i politika? Mnogo bolje zvuči nego što izgledaju riječi napisane na ekranu, odnosno na papiru.
U nedavnom je intervjuu za Wall Street Journal Gahan naglasio da album nije političan, ali da se bavi političkim temama i da želi osvijestiti slušatelja gdje je njegovo mjesto u ovom svijetu poremećenih vrijednosti i kako ponašanja slušatelja utječu na svijet oko njih.
Pjesma broj dva, “Where’s The Revolution” već je imala prilike se vrtjeti u eteru i iako ima svoje mjesto na albumu, osobno, nije ostavljala dojam za dobar singl unatoč simpatijama za revoluciju. Mirna, ambijentalna, ali uznemirujuća “The Worst Crime” je mnogo konkretnija u upiranju prstom: lažne informacije, političke vođe, opću apatiju, neobrazovane birače. Uz njih svi zajedno, po depešovcima, činimo najgori zločin – izdaju. U “The Worst Crime” glazba prati riječi i oblikuje se po njima čineći čvrstu i uvjerljivu cjelinu.
Unatoč širokim mogućnostima za dociranje, Gahan je uspio izbjeći tu zamku, no ipak nisu uspjeli zadržati interpretatorsku uvjerljivost u četvrtoj pjesmi po redu, “Scum“. Možda je dotjeraju do turneje pa će probijati zvučnike kako spada, za sada više zvuči kao dobra stilska vježba, a ni tekst baš nije cijepljen od banalnosti. Kako god bilo, “Scum” se još dobro drži u odnosu na “You Move” koja sadrži pristojnu količinu ispraznosti, no naredna, ambijentalna “Cover Me” se nameće kao najbolja pjesma na albumu – sanjiva fantazija o romantičnom odnosu daje prijeko potrebni odmak od politiziranja.
Iz meni nekog nepoznatog razloga “So Much Love” me podsjetila na “Question of Time” – nemoguće je ne uočiti strukture pjesama koje Gore prakticira, no plešući na granici između pozajmljivanja od sebe i prakticiranja vlastitog stila dojam preteže na potonje. Nedorečena “Eternal” se mogla i maknuti s albuma te dovršiti kako spada, a najjača karta u špilu zvanom “Spirit” je minimalističko tumačenje bluesa kojeg se premazuje ambijentalnim electro-štrajhovima što pokazuju na “Poison Heart“, ranije spomenutoj “Cover Me” i pogotovo “No More (This Is the Last Time)” – zanimljivo, sve tri pjesme potpisuje Gahan.
Potonja, “No More” je jedna od pjesama kod kojih se uspješno spojila Gahanova prepotentna, frajerska interpretacija i suzdržane instrumentalne dionice. Dodajte još “Going Backwards” i “The Worst Crime” i dobit ćete jaku kičmu za bilo koji album.
Za kraj je ostavljena “Fail”, otpjevana od strane Martina, s pripadajuće malodušnim tekstom (“Our Spirit Has Gone”), tugaljivom melodijom i ne manje svjetlom perspektivom ljudske rase. Depešovci su mogli i bolje zaključiti ovu kolekciju, no kompletan dojam je da su opet uspjeli složiti album s glavom i repom, izbjegli su zvučati ocvalo i zadržat će renome kojeg već dekadama imaju i kojeg čuvaju kao zjenicu oka.