Dečki iz susjedstva na pragu zrelosti i djetinjstva

Snimiš album bez imena (pardon – album nazvan po bendu), postigneš širokonarodni uspjeh, u bendu vas je trojica i već vam se sere od svakodnevnih mušica koje svatko ima i tijekom života i tijekom naporne turneje.

Raziđete se i najavite nedefiniranu pauzu. Svi se okrenete drugim muzički projektima. Zvuči poznato i uobičajeno, zar ne?! Blink-182 nakon toga doživljavaju svašta, ali nikako neuobičajeno. Prije bi se to moglo nazvati light horor filmom, dramom, a neki idu toliko daleko da kažu i – kletvom.

Prvo su se pokušali okupiti na koncertu za azijsku katastrofu 2004. godine, tijekom čega je Tom poludio i skroz otišao iz benda. Pa im je umro producent i jako dobar prijatelj, onda je mjesec dana nakon toga bubnjar jedva preživio pad aviona (posljedica – 15-ak operacija) u kojem su pored njega poginuli frendovi i suradnici. ‘Daj, čovječe, ovo je previše! Ljudi smo i idemo dalje zajedno, jer to je jedino što znamo!’, bila bi slobodna interpretacija onoga što su svi zajedno odlučili kraj bolničke postelje.

I eto ga, likovi koji su s golim pimpekima trčali u spotovima za svoje hitove snimili su povratnički album kojem svi jednoglasno lijepe etiketu – najzrelijeg albuma karijere. “Neighborhoods” nastavlja gdje je ‘neimenovani’ i stao, te priči dodaje puno ozbiljnije stvari pune melodičnosti pobjegle iz kasnije inačice – benda Angels & Airwaves.

Pjesme imaju puno ispoliraniji i grandiozni prizvuk, a u kombinaciji s poznatim pjevanjem i melodijama na početku albuma definitivno zvuče – ‘blinkasto’. “Ghost On The Dance Floor” i “Natives” super su stvari koje privikavaju sve na te pomake. Sirove gitare, klavijature koje sve dodatno oboje i plesni ritam pop punka (neka ovakvo ‘ladičarenje’ nikoga ne zabrine).

Stvar koja će najviše razveseliti one žedne sretnih i brzopoteznih tonova sigurno je “Heart’s All Gone” na kojoj se ukazao – Travis Barker. No, čak ni ona ne odiše onom zajebancijom i sprdačinom, i ona ima neki ‘molski’ pristup svemu, kojeg mogu objasniti mračne teme ovog albuma. Nisu to više “What’s My Age Again” i slične priče, već ovisnosti, smrt i zbunjenost životom koji ih je odveo u ozbiljnije godine.

Da, nema ni mazanja govna po zidu, niti kopanja ušiju i onda stavljanja toga u usta, niti srednjoškolskih prekida, niti scena nalik “Američkoj piti”. No, isto tako, nema baš ni nekog eksperimentiranja po kojem biste pomislili da slušate prog rock koji pjeva o astrologiji. To je baš Blink-182 za 2011. godinu: melodičan, zabavan, ali stariji i ozbiljniji. I zvuči skroz zanimljivo. Taman koliko su sazrjeli – pa valjda su i fanovi, jebemu…