Debitantsko progresivno čudovište

Uspjeh sva tri albuma “Summer Sessions” donio je Causa Sui dovoljno samouvjerenosti i financijskih mogućnosti za osnivanje vlastite diskografske kuće, El Paraiso Records.

Poput pažljivog slaganja albuma koje je Causa Sui do sada objavio, izbor
bendova koje su dečki uzeli pod svoje okrilje jednako je kvalitetan,
promišljen i pogođen.

Iako je 2013. godina bila prilično plodna kako za spomenutog izdavača, tako i za publiku Papira i Causa Sui (prošlogodišnja izdanja ta dva benda naišla su na odlične reakcije publike, ali i kritičara), sredinom godine predstavljanjem novog benda, Psicomagia, povučen je vjerojatni i najbolji potez ove godine za El Paraiso Records.Novoosnovani bend čini petorka koja prethodno nije međusobno surađivala, a čiji poznatiji članovi su bubnjar Paul Marrone (Radio Moscow), te gitarist Brian Ellis (Astra), koji je u Psicomagii gitaru zamijenio saksofonom. Uz spomenute članove, te bas i klavijature, peti član benda je vokalist Bernardo Nunez, čija je netipična uloga ritmično čitanje i recitiranje stihova na španjolskom jeziku.

Debitantski album primarno donosi klasični progresivni rock, u spoju s improvizacijskim jazz-rockom kasnih ’60-ih, te osjetnom dozom psihodelije manifestirane prvenstveno kroz spomenuto recitiranje stihova. Šaroliki utjecaji Soft Machinea, Milesa Davisa, kompleksnijih i življih djela King Crimsona, ili moderne neobuzdanosti The Mars Volte spojeni su u jednu tešku, nesputanu, brzu i izuzetno muzikalnu cjelinu, nestrukturiranih pjesama, vrhunskog tehničkog umijeća, bez suvišnih tonova i bespotrebnih tehničkih maltretiranja.

Instrumentalno se radi o albumu koji ni na koji način nije ograničen, u kojem svaki instrument rapidno igra svoju ulogu, ne poznavajući granice, ali istovremeno ne ometajući druge instrumente. Individualno, svaki je instrument jednakog težišta, uključujući i saksofon koji je preuzeo ulogu vodećeg instrumenta, s obzirom na to da glavne gitare – nema. Softmachineske klavijature također bi se mogle opisati kao vodeći instrument, međutim, instrument kojeg treba posebno izdvojiti i naglasiti su divlji, vatreni bubnjevi, koji ne gube kontrolu nad čuvanjem ove naizgled nestabilne instrumentalne kohezije, nego ju dižu na nevjerojatnu razinu, donoseći apsolutni užitak slušanja.

Otvoren orijentalnim mističnim zvucima, “El Memorioso” prelazi u intenzivnu ritmičku stvar ispunjenu dionicama atmosferično progresivnih klavijatura i saksofona. Uz dinamične izmjene stanki ritam sekcije, privedena je kraju, čineći dobar nagovještaj ostatka albuma, koji dolazi u obliku apsolutno nekonvencionalnog dvodijelnog čudovišta, “El Congreso“. U okosnici ovog albuma, kroz brojne strukturne promjene, ostvarena je sva nesputanost benda, od nezaustavljivih klavijatura, koje često podsjećaju na električnu gitaru, preko skandirajućeg vokala, frenetične ritam sekcije, do energičnog saksofona, koji ne dopušta ostavljanje nedorečenosti izričaja.

Album je zatvoren nemirnim uvodom u “Simplon“, ništa slabijoj pjesmi od ostalih, u kojoj bas gitara, praćena škripavim klavijaturama i ponavljajućim temama saksofona, dolazi do većeg izražaja.

Osim što ovim albumom može kandidirati za debitanta godine, Psicomagia njime donosi nedvojbeni vrhunac progresivnog jama, te bez blefiranja ostavlja dojam benda koji se sasvim sigurno neće zaustaviti na samo jednom ovako kvalitetnom ostvarenju.