Debitantska bomba od albuma

Glazbeni je svijet popa prepun više ili manje uspješnih izvođača.

Oni koji se uspiju mijenjati i prilagoditi novim strujanjima, opstaju, kao i oni koji se ne kompromitiraju lako. Prinova je sve više i teško je ostati primijećen u masi kopija koje sve više liče jedni na druge.Zato je tu Ivy Levan – pravo osvježenje u pop svijetu koja donosi nešto novo pa je tako kategorizirala svoju glazbu kao pop-noir, pop-punk i swamp-pop. I zaista, nije to klasični pop kakvog možemo vidjeti danas, Ivy je uspjela unijeti rock i noir elemente te tako predstaviti, možda ne toliko originalno (jer je to prejaka riječ), ali svakako zanimljivo ostvarenje. Ova 28-godišnjakinja sama piše svoje pjesme i iako nisu bogzna kako bogate, ipak su privlačne i pjevne u svojoj jednostavnosti, pa ponekad čak i humoristične i sarkastične. Nema tu neke velike kompliciranosti i eksperimentiranja, tekstovi su hitoidni i lako pamtljivi, kakvi trebaju biti u popu, ali nisu izlizani, nego ispjevani iz vizure jedne mlade žene koja tek traži svoje mjesto.Nekoliko singlova je bilo vani, a onda je došao red na album – i nije razočarala.

Od prve do zadnje numere tu su kvalitetne pjesme, predivan vokal velikog raspona kojeg su najviše uspoređivali s Christinom Aguilerom, no Ivy je ipak mao dalje od takvog izričaja jer više naginje rocku i blue-eyed soulu, pa i r’n’b-u. I upravo je vokal ono što nosi ovaj album, tu nema sumnje i Ivy je toga itekako svjesna, stoga je na većini pjesama inzistirala upravo na tome da pokaže kako lako može ispjevati i najviše tonove što je primjetno u “No Good“, lijepoj baladi ljubavne tematike u kojoj govori o utjecaju kojeg muškarac može imati na ženu i kako se lako može okrenuti nešto što se isprva činilo kao dobro.

“Best Damn Thing” je još jedna takva pjesma u kojoj Ivy briljira, a tematski je obrnuto proporcionalna od “No Good”, govori o moći žene da ostavi utisak na muškarca i učini se željenom.

Singlovi “Biscuit” i “The Dame Says” to su bili s razlogom, pogotovo “Biscuit” jer je prava pop bomba s jakim i zabavnim refrenom, pomalo humorističnim i metaforičnim koji se sluša uz smiješak jer je zaista sugestivan i zajebantski, gdje se vidi da je Ivy prilično zrela i samosvjesna. “The Dame Says” možda donosi i samu esenciju albuma: “If you like it rough then I’ll give it to you raw“. I upravo je ta ogoljenost i sirovost u pristupu bila pun pogodak.

Ljepota albuma su i dueti, tako je onaj sa Stingom u “Killing You” jedan od ljepših numera na albumu u kojoj ipak prevladava Ivy jer je iznijela vokalno više od Stinga, a to je i bio cilj. “27 Club” u kojoj gostuje Diplo je jedna posveta odrastanju i sazrijevanju žene koja zna što hoće i još će o tome pjevati.

“No Good” je i više nego dobar debitantski album koji je pokazao da se u pop glazbi može biti poseban i zanimljiv, a da se ne kopira druge. Kada imaš vokal i smisao za pisanje tekstova, ostalo se posloži samo od sebe. Ivy Levan će, nadamo se, donijeti još zanimljivih i zabavnih stvari u glazbeni svijet, a ovaj album je svakako jedno od jačih pop izdanja u ovoj godini.