David Byrne je odlično, hvala na pitanju

1983. godine David Byrne se ponašao kao neurotični šmokljan dok je posrtao amo-tamo po stageu te izgledao poput buljavog kukca koji je na sebe navukao preveliko odijelo ‘out of space’ biznismena. Takvog ga je, naime, zabilježila kamera u on the road’ dokumentarcu Jonathan Demmea “Stop Making Sense”. Danas je Byrne gospodin u najboljim godinama i takav mu imidž više ne pristaje.

Na koncertu u Londonu snimljenom potkraj 2002. godine i objavljenom na DVD-u “Live At The Union Chapel” pokreti su mu smireniji, dinamika nastupa kulerskija, neuroze ima tek možda u tragovima i to prvenstveno u njegovim očima. Kad smo već kod toga, o očima David Byrnea, (pa i mnogih drugih faca iz antologije suvremene glazbe, npr. Bowiea, Cohena ili Iggy Popa) bi se dalo napisati čitav jedan esej pri čemu snimka iz Union Chapela daje sjajnu građu za takvu analizu zbog mnogo krupnih kadrova.

Snimka također pruža i odličan uvid u način na koji je Byrne, praćen sjajno usviranim bendom i dobro uklopljenim gudačkim sekstetom, reinterpretirao pjesme iz doba Talking Headsa. Koncert otvara s “Nothing But Flowers“, “And She Was” i “Once In A Lifetime” u kojima bend kreira diskretnu, šparnu instrumentalnu podlogu, daleko od maničnih, žestokih, kompleksnih instrumentalizacija koje se mogu čuti na live albumima Byrneovog bivšeg benda.

U drugom dijelu koncerta, nakon nekoliko komorno izvedenih pjesama s gudačima u glavnoj ulozi (“Great Intoxication”, “Un di Felice” i “Revolution”), kada koncertna energija opet krene uzlaznom putanjom, u “What A Day That Was“, a posebice u savršeno odsviranoj “Life During Wartime“, apsolutnom vrhuncu koncerta, razmahat će se i bend, udaraljke će razvalit ritam, žice će se dobro ugrijati, sve će sjesti na svoje mjesto. Dogodit će se THE trenutak koji ježi kožu i garantira da gledate/prisustvujete dobrom koncertu.

Osim THE pjesama, eklektična set lista sastoji se od nekoliko probranih uradaka iz njegove solo karijere (“U.B. Jesus”, “Like Humans Do“, “Lazy“) i tri potpuno neočekivana covera (već spomenuta “Un di Felice”, “I Wanna Dance With Somebody” od Whitney Houston te “Ausencia” iz Kusturičinog “Undergrounda”). To što su sve tri pjesme prilično nadahnuto ‘skinute’ (posebno camp izvedba “I Wanna Dance With Somebody”), Byrne u jednakoj mjeri može zahvaliti svojim muzičarima, ali i vlastitom uhu podešenom da nepogrešivo izabere pop stvar (Byrne je Verdijevu “Un di Felice” najavio kao “vrlo staru pop pjesmu“) koja će iznenaditi ili zaintrigirati publiku.

Kroz čitav su koncert, umjesto extra materijala, razbacani kratki fragmenti intervjua u kojima Byrne prebire o raznim temama, od vlastitog poimanja ljubavi spram ljudskog roda do uloge gudača u prearanžiranim starijim pjesmama. Sve u svemu interesantni isječci, mjestimično čak i vrlo smiješni, ne narušavaju ritam samog koncerta.

Da upotrijebim provjereni izraz iz ljubića, David Byrne je poput vina. No, za razliku od vina, glazbu ovog Amerikanca koji ne prestaje iznenađivati i inovirati preporuča se konzumirati u što većim količinama.