David Byrne: Pronaći sreću u društvenoj truleži

“We are only tourists in this life/ Only tourists but the view is nice”

Ime Davida Byrnea često je zamjenjivano imenom Talking Headsa, ali ovaj čovjek puno je više od novovalnog fenomena. S Oscarom, Grammyjem i Zlatnim globusom u džepu, ovo ime i dalje ostaje neprepoznato od mase obožavatelja pokojnog benda. Tek po svršetku postojanja Talking Headsa, Byrne oslobađa svoje talente u potpunosti – iskušao se u filmu, fotografiji, fikciji i operi. Nakon 14 godina odsutnosti sa svjetske glazbene scene, David Byrne je progovorio i podario svijetu još jedan proizvod svog virtuoznog uma. “American Utopia” je album koji se dugo iščekivao, a 9. ožujka ugledao je svjetlo dana. Album je dio velikog multimedijalnog projekta “Reasons to be Cheerful”, a cilj je projekta uperiti prstom u brojne razloge za sreću i optimizam, unatoč političkoj, ekonomskoj i društvenoj trulosti.  

U glazbenoj kuhinji Byrne je bio glavni, ali ne i jedini chef. U stvaranju albuma najvažniji suradnik mu je Brian Eno, koji je ostavio svoje otiske po cijeloj Utopiji. Byrne je bio prozivan od strane vjernih slušatelja, ali i kritičara prije izlaska samog albuma – tvrdili su da je neprofesionalno i  nemoralno od njega što se u njegovoj glazbenoj kuhinji nije našla skoro niti jedna žena. Progovorio je o tome na društvenim mrežama i sam potvrdio kako smatra taj postupak nedosljednim sebi te priznaje taj propust. Ipak, čini se da ove kritike nisu narušile uzbuđenje i relevantnost koju je album uživao i prije izlaska.

Kao da nas nije iz prve htio prepasti, David Byrne se javlja nakon zatišja pristojno ljubaznim i kontroliranim vokalom. Ipak, već prva pjesma ‘I Dance Like This’ poručuje da ovaj album nije jedan od mnogobrojnih tragikomičnih pokušaja vraćanja na scenu jednog od izvođača čijem je imenu davno istekao rok trajanja. Pjesma kombinira piano zvukove s bubnjevima i distorzijama, a stihovi rezimiraju ideju albuma – društvo s dvije lijeve noge i mehaničkim plesnim koracima te upitnikom nad glavama i zgražanjem kad vide improvizirani ples iz srca, a ovaj gospodin samo tako plesati zna.

“Gasoline And Dirty Sheets” proziva marketing, kapitalizam i društvo u potrošačkoj groznici i masovnoj zabludi, no Byrne ne radi to grubo, već prijateljski ukazuje na očito. “Everyday is a Miracle’ opisuje život kroz oči kokoši i ostatka životinjskog carstva. Kreativno i domišljato, puno dvosjeklih metafora koje su na prvu satirične i podrugljive, ali imaju snažan ‘punch’ i poruku. U pjesmi “Dog Mind” provučena je skoro ista tematika. Uputio je kritiku društvu koje je palo u apsurd obaveza, očekivanja i igranja uloga veličajući jednog četveronošca koji pojma nema kako voziti auto niti ga zanimaju političari i novine pa uživa u svom psećem životu više nego što je nama zamislivo.

“This Is That” je osobni favorit cijelog albuma. Sedativno, hipnotičko i sanjivo – unikat je ovog albuma zbog istočnjačkih vibracija kombiniranim sa kratkom i jasnom lirikom. Naziv pjesme ne laže, to je to. “Bullet” je priča o ubojstvu, ali iz perspektive metka. Veoma interesantna obrada teme koja je nebrojeno puta opjevana, a fascinantno je koliko obrat perspektive utječe na samu temu i njen doživljaj. “It’s Not Dark Up Here’ je puna groova, a “Doing the Right Thing” postavlja (doslovno) masu pitanja i scenarija te daje univerzalan odgovor – uvijek činiš pravu stvar, promišljeno ili ne.

“Everybody’s Coming To My House’ za sada je uvjerljivo najuspješnija stvar albuma, što nije iznenađujuće jer je ova pjesma jedina na albumu u kojoj imamo priliku čuti onaj prepoznatljivi glas Talking Headsa – nervoznog i paničnog Byrnea na vrhuncu njegove briljantnosti. Uspješnosti pjesme sigurno je pridonio i Brian Eno, koji je pjesmu producirao. “Here” je posljednja pjesma na albumu, iako je teško reći da je album gotov kada isteknu posljednje sekunde ove pjesme. Byrne na kraju ostavlja prostor koji je namijenjen slušateljima da ga ispune shvaćanjem rečenog i provođenjem istog u praksu.

“Što je bolji glas pjevača, to je teže povjerovati u ono što govori”, mudro je rekao protagonist ove recenzije. Zaključak je da netko ima glas, netko poruku, netko propagandu, ali rijetki su sami po sebi dovoljni i imaju (klišej upozorenje) ono nešto, a ovaj gospodin definicija je toga. Bez obzira na godine, jasno je da mu duša ne stari, buntovna je i apsolutno virtuozna. Iako je Byrne pregazio 65. godinu te se preobrazio u simpatičnog sijedog gospodina, za slušanja ovog albuma nije ga teško zamisliti kao vragolastog dječaka koji provocira i zadirkuje s podsmijehom, a u šali na vlastiti račun još je oštriji. Ipak, uz ciničnost i dozu satire, cilj mu je kroz iskrenost i kritiku istaknuti ono što je zbilja vrijedno sreće i pažnje.

Nakon albuma “American Utopia” ne može se reći je li Byrne tek sada na vrhuncu svoje kreativne katarze ili je to za njega jednostavno prirodno stanje uma. Bilo kako bilo, ovaj je album dašak svježeg zraka na već predvidivoj glazbenoj sceni i srednji prst u zrak za sve oni koji tvrde da solo karijere nakon velike popularnosti uvijek ispadnu kao potpuni blam i neuspjeh.