Dašak mora i gitare

EP-evi su albumi koliko je i riba meso, ali kvragu imaju svoju svrhu, a najbolje je očita nakon preslušavanje vrlo čvrstog izdanja poput Pistolraysevog “Corona del Mar“.

Zagrebački surferi su u 7 pjesama i nešto više od 17 minuta odsvirali
sve što su trebali i obznanili svoj napredak od EP-a “Moon Riot” iz
2012.Pjesme su im brze, zabavne i energične, nisu Agent Orange, ali dovoljno naginju prema Linku Wrayu da onaj ‘rock’ ispred surf-rock ne zvuči promašeno. Pristup surfu im podsjeća na rane dane garažnog rocka kada su melodičnoj instrumentalnoj glazbi dodani distorzija i žestina s tim da su ‘raysi kristalno jasni i čisti, nešto što im se može uzeti i kao mana – vrlo dobra ocjena iznad ovog teksta znači da čiste petice bendu treba tajni sastojak koji bi ih odveo nekim drugim stazama. U tom smislu je “Corona del Mar” bolje izdanje, no “Moon Riot” ipak originalnije.Pistolraysi plešu na granici klasičnog surf rocka i one frenetičnije verzije, pa tako sample u početnim trenucima prve pjesme “Operation: Ultra” navještuje Man or Astro-man? no osim tog mini hommagea, ostalih 6 pjesama su čista svirka, enkapsulacija surf-rocka bez nekih fora, figa u džepu ili vrludanja.Iako se kao zvijezda EP-a gura “Enforcer“, bluesom utjecana “Rollin’ Dice” zasigurno najlakše ulazi u uho i dečki su uspjeli pogoditi zvuk toliko prirodno jeben da sam siguran da sam ga već čuo negdje. Koliko god svih sedam pjesama ‘piju vodu’ i mogu stajati samostalno s dovoljno smisla, “Rollin’ Dice” već sutra može biti u pozadini Volkswagenove reklame u kojoj par mladih surf hipija vadi svoje daske s krova šarenog kampera na nekoj kalifornijskoj pješćanoj plaži.

“Corona del Mar” je ugodan kao i gutljaj hladne pive na toj istoj vrućoj plaži, no Pistolraysi se ne mogu furati na talent i tehniku zauvijek i što prije krenu svojim smjerom to prije će izaći iz sjene u kojoj se nalaze ostali domaći surf rock bendovi. U trenutnoj renesansi scene ne bi trebali imati problema s nalaženje svog mjesta pod suncem – zaslužuju ga.