Daniel Cavanagh: Najbolje sačuvao za solo album

    450

    Daniel Cavanagh

    Monochrome

    Datum izdanja: 13.10.2017.

    Izdavač: KScope

    Žanr: Acoustic, Ambijentalna muzika, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Exorcist
    2. This Music
    3. Soho
    4. The Slight Flight Of The Raven Winged Hours
    5. Dawn
    6. Oceans Of Time
    7. Some Dreams Come True

    Daniel Cavanagh osnovna je kreativna snaga famozne liverpulske Anatheme. Fanovi dobro znaju da ako se na Anatheminom albumu nalazi deset pjesama, sedam ih sigurno potpisuje isključivo Danny. Vrijedi se podsjetiti kako je Anathema ove godine objavila jako dobar “The Optimist“, no osobno bih rekao kako se radi o redom već drugom albumu koji itekako kaska za otprilike svim prethodnim izdanjima benda. Cavanaghov solo uradak očekivao se stoga s podosta skepticizma.

    On se i prije znao oglasiti povremenim samostalnim izdanjima. Izdvajaju se tako albumi obrada “A Place To Be – A Tribute To Nick Drake” iz 2004., “Memory And Meaning” iz 2015. te eksperimentalno narativno izdanje “The Passage” iz 2013. godine. No, ovogodišnji “Monochrome” prvi je njegov samostalni album autorskog materijala.

    Radi se o izdanju za kojeg bih rekao kako, začudo, daleko nadmašuje prethod na dva Anathemina albuma – spomenuti “The Optimist” te posebice kreativni debakl “Distant Satellites” iz 2014. Autor većinskog materijala na tim albumima upravo je Daniel Cavanagh pa se zbilja može steći dojam kako je čovjek ono najbolje čitavo vrijeme čuvao za svoj mogući solo uradak. Njegove pjesme, njegova pravda. Ali “Monochrome” bi tako sjajno zaokružio Anatheminu diskografiju da je objavljen kao sljedeći album nakon posljednjeg velikog Anatheminog albuma “Weather Systems” iz 2012. godine.

    Muziku podržava

    “Monochrome” je sa svojih sedam individualnih naslova transcedentno, introspektivno, pa prema tome i krajnje smirujuće putovanje. To je soundtrack za stresne i tragične, ali i sretne, pa i romantične situacije. U svakom slučaju, utočište je to iz kojeg se razvoj događaja uspješno sagledava iz perspektive promatrača. S glazbene strane, izbjegavajući ponavljanje masivnih muzičkih klimaksa karakterisničnih za novije uratke matičnog mu benda, Cavanagh se konačno okrenuo pitoreksnim melodijama, čvrsto utemeljenima u klaviru i akustičnim gitarama, uz ponešto električnih solaža, a isprepletenima magičnim ukrasima violinistice Anne Phoebe.

    Na “Monochromeu” se po prvi put iskazuje i kao vrstan pjevač. Često ga se doduše može čuti i na Anatheminim pjesmama, no svoj glas tek je na prvom samostalnom albumu odlučio pustiti kako treba. Uvodnu “The Exorcist” doslovno je razorio, gotovo zasjenivši mlađeg mu brata Vincenta Cavanagha, glavnog pjevača matične mu Anatheme.

    Nakon nekolicine ugodnih naslova s gostujućom vokalisticom Anekke Van Giersbergen, dolazi ono od čega čega se čovjek doslovno naježi. Instrumentalna, devetminutna “The Slight Flight Of The Raven Winged Hours” hrabro je putovanje u noć – let onkraj svake ovozemaljštine. Čudnovati folk mračnjak kojeg Cavanagh ovdje servira neponovljivi je glazbeni komad koji je Anatheminom opusu nedostajao ne samo na prethodna dva albuma, već i na mnogim ostalima. A onaj tko je kojim slučajem izgubio vjeru u Anathemu, neka se slobodno uhvati ovog solo uratka Dannyja Cavanagha.

    Minijatura “Dawn”, a koja se direktno nastavlja na “The Slight Flight…”, ritmični je i melankolični irski folk komad kojim Cavanagh slušatelja više iritira nego mu udovoljava – pjesma je toliko dobra i zarazna da čovjeku dođe da pokrene peticiju protiv njezine kratke minutaže.

    Prekrasna odjavna špica s ukupno šesnaest minuta muzike u vidu “Oceans Of Time” i “Some Dreams Come True”, iz prethodno predstavljenih, uvjetno rečeno tragičnih segmenata, a perom Dannyja Cavanagha, pruža vjeru i nadu na najbolji mogući način. Zvučnim kulisama valova, klavira i dječjeg smijeha, nije međutim sasvim jasno referira li se Cavanagh na prošlost, sadašnjost ili budućnost. Kako god, čovjek bez trunke patetike, sentimentalnosti i prenemaganja ovdje gradi nešto jedinstveno, predivno, pametno i podosta mudro. Sve je to, dakako, ostavljeno slušatelju na razmatranje. No, sigurno sretan može biti onaj koji zakači ove Cavanaghove tonove i kulise za svoj DNK.

    Muziku podržava
    Stisni