Da, živimo u svijetu koji ubija ljubav

Snimiš bombu od albuma i pobereš pare, razletiš se s gitaristom, dofuraš novog, snimite nekoliko zaboravljivih albuma, opet se spanđate s originalnim gitaristom i – snimite najgluplji album karijere.

Tako je otprilike izgledalo zadnjih desetak godina P.O.D.-a. Svijet ih
je polako već prekrižio i okrenuo se novim trendovima, tako da
bombastične najave o izlasku “Murdered Love” nisu izazvale bogzna kakvu
euforiju.To da su se opet povezali s Howardom Bensonom s kojim su isproducirali bombastični “Satellite”, očito je bio najveći adut ovog izdanja. Bilo kako bilo – uspjeli su! Pogodili su dobro poznatu formulu kombinacije rocka, repanja i pokojeg reggae ritma. Sve ono po čemu se pamte najuspješniji trenuci ovog benda.

Najbolji primjer je “Higher” koja je današnji pandan hitu “Alive”, a ništa dalje od toga ne stoji ni prvi singl “Lost in Forever“, ziheraški posložen baš ‘po špagi’.

Ima još takvih pjesmica sa širokim refrenima i isprekidanim pjevanjem Sonnya, ali treba se okrenuti i onim specifičnim trenucima. Prvo – gostovanja. Jamey Jasta iz Hatebreed iznenadio me odmah na “Eyez“, pa legendarni Sick Jacken na naslovnoj “Murdered Love” i na kraju Cypress Hillov Sen Dog na apsolutno nepotrebnom gostovanju na još nepotrebnijoj “West Coast Rock Steady“.

Drugo – gitare. Marcos Curiel nije slučajno složio riffove koji su eksplodiravali iz najvećih hitova, pa je još pokoji put pokazao odličnu formu koju je ostavio tamo negdje u odličnom projektu Accident Experiment. Npr. zanimljiva gitara na laganici “Beautiful” od koje je Sonny napravio nešto sličnije istoimenoj pjesmici Christine Aguilere. Žao mi je što podloga za tu stvar nije završila u rukama TBF-a ili Connecta.

Osim toga, wah pedala uljepšala je “On Fire” koju su i atmosferom i riječima posvetili Rage Against the Machine. Onda su opet sve malo uprskali lažno frajerskom “Bad Boy“. Ali, zato su za sam kraj ostavili dvije najjače stvari koje su napisali još od spominjanih zlatnih vremena.

“Panic & Run” ima najbrži rockerski ritam od svih njihovih stvari, pa su je začinili i ska ritmom, vječitim spominjanjem Babylona, ali bome i odličnim vriskovima i headbangingom na kraju. I onda na red dolazi najkontroverznija stvar njihove karijere – “I Am“. Prvo o dojmu, a kasnije o problemima.

Stvar je mračna, ima odlične riffove, super atmosferu, čak i soliranje, a poruka je vjerojatno svojom ironijom ispala najmoćnija od kada ovaj bend postoji. Upravo ta ironija nije se svidjela dežurnim moralistima, pa su pjesmu na dosta ‘kršćanskih’ područja i zabranili, odnosno izbacili iz zadnje verzije albuma. Zašto?

Pročitajte riječi: “Are you the one that’s come to set me free? / Cause if you knew who I am, would you really want to die for me? / They say you are the cursed man, the one who hangs from this tree / I know this is the one and only son of God but tell who the fuck is he!“. Upravo to – spomenuti ime Boga i nakon toga otpjevati “fuck” izaziva svakojake rasprave po P.O.D. forumima. Muziku treba shvaćati dublje, shvatiti poruku i dati da izazove nekakvu reakciju u tebi. Baš zato – najbolja pjesma njihove karijere!

Samim time, ima ovdje nekoliko pjesama koje su iščupale album iz prosječnosti, a bend vratile na staze započete albumom “Satellite”. Problem je samo što su te staze sada brutalno prezatrpane desetogodišnjom muzičkom ostavštinom u kojoj ima stvarno svega. Pa čak i bendova koji su zamijenili P.O.D. u playlistama generacije koja ih je vinula u nebo.