D kao dominacija

Ponekad vas niotkud iznenadi neki novi bend, a baš je to uspjelo White Denimu prije tri godine s prvijencem “Workout Holiday” koji je razvalio i razgalio svakog poštenog rock slušatelja.

Od onda do danas, bend je izdao još dva albuma u vlastitom angažmanu, te dva službena od kojih ćemo posljednjeg detaljnije obraditi u sljedećem članku, a zove se vrlo jednostavno “D” i izašao je pred koji mjesec.

“D” je treći (peti) album za White Denim i na njemu ne odustaju od žanrovske raznolikosti unutar samog rocka čime su nas dobro upoznali i na svojim prijašnjim albumima. Psihodelija, progresija, eksperimentali, blues, boggie, jazz, punk i garage samo su neke odrednice koje White Denim ponovno uspješno spajaju na svojem najnovijem izdanju.

Većinu albuma White Denim zvuče kao da su se krajem ’60-ih. The Beatlesi i The Beach Boysi spojili u jedan bend i otišli u Ande skladati album za buduća pokoljenja. Pri tome malo su popušili dobre južnoameričke trave (a možda i druge opijate), družili se s potomcima Inka i ljamama, te onako usput malo zasvirali i zapjevali.

Naravno, rezultat nije mogao ispasti loš što govore sami bendovi i njihova karijera, a rjeđi zrak unio je niz psihodelično-progresivnih elemenata s ambijentom Anda kroz karakteristične sanjive melodije koje se ponekad vrlo zažeste i opiče ka klasičnom rocku i garage punku.

Ipak, “D” nisu napravili ni The Beatlesi, ni The Stonesi, a niti The Beach Boysi, već teksaški bend koji jednostavno brije po svojem i ne pruža slušatelju nimalo spekulacija da bi jednom mogli dosaditi sa svojim zvučnim kulisama jer inovativnost im je velika vrlina, iako zvuče totalno retro, kao da je album nastao prije 40, 50 godina.

Možda bi bilo malo previše izdizati “D” kao album godine, ali siguran sam da će se visoko nalaziti na mnogim godišnjim ljestvicama jer se kroz njega prožimaju mnoge velike pjesme, od početne “It’s Him” do posljednje prekrasne “Keys“. Time smo dobili jedan vrlo izjednačen album bez ikakvih oscilacija koji pruža maksimalan odmak od trenutnih retro rock pretenzija što nas okružuju.

Ljudi često znaju pretjerivati s ‘najvećim malim bendovima’ gdje neki manje nepoznati bend proglašavaju posebnim vrhuncem glazbe, pa bi se u takvu rubriku vjerojatno mogli svrstati i White Denim da nisu već stalan član najgornjeg doma alternativne glazbe kojem nedostaje samo još jedan mega hit da izlete na sve naslovnice glazbenih časopisa.

Iskustva skupljena dosadašnjim radom pokazuju da svakim novim album bend sigurno korača naprijed, pa vjerujem da ćemo kroz koju godinu govoriti da je “D” bio iskorak prema najboljim albumima benda. Ako sam se prevario, onda ću se vratiti dosadašnjim albumima, posebno “D-u” zbog njegove nevjerojatne snage jednostavno-eksperimentalno-progresivno-psihodeličnog rocka.