Cvjetovi zla

Dvostruki studijski albumi kreirani su s namjerom da pokažu slušateljima i glazbenoj konkurenciji autorsku snagu, plodnost i nezaustavljivu glazbenu kreativnost.

Obično se dijele u tri skupine: prva su neupitna remek-djela popularne muzike (“London Calling” The Clasha, “Exile On A Main Street” Stonesa, “Blonde On Blonde” Boba Dylana, “Electric Ladyland” Jimija Hendrixa), druga su skupina nazvana ‘bolje bi bilo da je to stavljeno na jednostruki’ (“Stadium Arcadium” Peppersa, “The White Album” The Beatlesa, “Blue Moves” Eltona Johna), a treća skupina su promašaji (“Self Portrait” Boba Dylana, “Lulu” Lou Reeda i Metallice).

Na području bivše Jugoslavije dvostruki su albumi relativno rijetka pojava: jedan od prvih i svakako možda najkvalitetniji Dedićev je “Homo volans”. Pojavom Branimira Štulića dvostruki albumi češće su se počeli pojavljivati u prodaji (najpoznatiji su Azrini “Filigranski pločnici” i “Sunčana strana ulice”), a značajan trag u rock historiji s ovih prostora ostavio je i “Dok čekaš sabah sa šejtanom” Zabranjenog pušenja.

U novijem periodu, nakon ekspanzije kompaktnih diskova, koncept dvostrukih albuma postaje nejasan jer bi svi albumi koji na jednom CD-u premašuju 60 minuta ‘čiste igre’ mogli u doba vinila biti proglašeni dvostrukima. Takvih je mnogo, poglavito u žanru hip-hopa. Po tom kriteriju Edo Maajka snimio je četiri dvostruka albuma.

Novi album Goribora “Evo je banja” po svim je kriterijima dvostruki album, i po minutaži (preko osamdeset minuta) i po broju diskova. Srpska grupa locirana kod Edija Cukerića u Istri preko godinu i pol kreirala je svoje djelo za koje već sada mogu mirno reći da se ubraja među najznačajnije dvostruke albume na prostoru bivše Jugoslavije. Istini za volju, sve što se snima dulje od nekoliko mjeseci ozbiljno dovodi u pitanje krajnji ishod projekta – u povijesti popularne muzike mnogo je djela izašlo ‘iz radionice’ u kratkom roku, kao što je mnogo očekivanih albuma, prerano nazvanih remek-djelima upropašteno predugim pimplanjem u studiju. U slučaju Goribora – čekanje se isplatilo.

Hipersenzibilni pjevač i pjesnik Aleksandar Stojković ST u svojoj umjetničkoj vizuri ujedinjuje estetiku ružnoće, nihilizam, boemštinu, utapanje boli u raznim ilegalnim i legalnim tvarima, a po muzičkim elementima Goribor evocira utjecaje od The Velvet Underground i Lou Reeda, preko albuma Neila Younga “On the Beach”, do grupa Joy Division i Massive Attack.

Tijekom preslušavanja albuma oduševljava lakoća kojom Stojković i njegovi kolege ujedinjuju različite utjecaje popularne glazbe i daju muziku koja je u isto vrijeme pomalo od svega, ali niti jedan žanr ne gubi svoje karakteristike. “Evo je banja” može se promatrati kao trip-hop, blues, ili post punk i teško da će se itko od pravovjernih fanova tih žanrova osjetiti ‘ugroženim’ ako ST i ekipa posude nešto od ona druga dva. Osim njih, “Evo je banja” sadrži elemente funka i jazza.

Albumom dominira teška, sumorna ali i na čudan način trijumfalna atmosfera, kojoj najviše pridonose ferceranje orgulja, cooderovske gitare (s albuma “Paris Texas”), mehanički ritmovi i suzdržan Stojkovićev glas. “Evo je banja” fascinantan je i zastrašujuć album u isto vrijeme, jer je nevjerojatno koliko depresivne i rezignirajuće stihove može napisati Stojković, a slušatelj ih može tako prirodno prihvatiti kao dijagnozu postojećeg stanja uma.

“Ako postoji pakao, naći ćete ga u duši depresivnog čovjeka” kaže jedna od izreka. Stojkovićev privatni pakao ogleda se u njegovom stvaralaštvu, no unatoč mnogim uznemirujućim glazbeno-tekstualnim sličicama, nakon što se cijeli album presluša, osjeti se da je Stojković svoje demone ipak uspio deaktivirati i taj dio, na svoj način, zvuči poput velike pobjede koju nitko ne razumije jer je ostvarena u osobnom mikrokozmosu.

S ovakvim albumom, toliko glazbeno širokim, a opet tako ujednačenim i fokusiranim, Goribor su spremni za velike stvari.