Čuvari naših duša

Još uvijek pod snažnim dojmovima nezaboravnog osječkog koncerta iz srpnja ove godine, s velikim sam uživanjem preslušavao kompilaciju Whitesnakea, objavljenu, barem tako piše na coveru, u povodu trideset godina djelovanja benda i europske turneje kojoj je prethodila. Bez obzira što sam te pjesme čuo stotinama puta.

Jesu li u, ionako, barem koliko čitamo, pomalo poljuljanom EMI-u shvatili da su ipak pogriješili što nisu ponovno potpisali ugovor s Whitesnakeom, pa su se poželjeli okoristiti starom slavom benda da barem malo ublaže tu grešku ili su eventualno osjetili da je došlo pravo vrijeme da se napravi kvalitetan presjek karijere ovog benda, najmanje je bitno.

Ipak, nemoguće se oteti dojmu da je ovo bilo pomno planirano, a i poklopilo se skoro s izlaskom novog albuma “Good to Be Bad” (razlika mjesec i pol), da stvar bude još zgodnija.

Tome u prilog ide i podatak da je kompilaciju odabrao sam David Coverdale, i s tog bi stanovišta meni (ili bilo kome drugome) gotovo pa trebalo biti zabranjeno pričati o nekim njezinim eventualnim nedostacima.

Pa valjda je čovjek, pobogu, od svih nas najpozvaniji da procijeni koje su njegove pjesme najbolje i koje zaslužuju naći svoje mjesto na ovom luksuznom, remasteriziranom box-setu.

No, s mojeg stanovišta – ipak ću si to dozvoliti – ne mogu se oteti dojmu da se moglo naći mjesta i za neku pjesmu s njegovih prvih solo-izdanja nakon odlaska iz Deep Purplea (ako ne računamo, recimo, kasnije nanovo objavljenu “Blind Man” na “Ready an’ Willing” (1980.)).

Samim tim što se s kasnijih njegovih djela bez Whitesnakea našao pokoji naslov. Žalim isto tako da nema, recimo, “Medicine Man” (“Lovehunter” 1979.), što je više onako, digresija sentimentalnog karaktera, jer je to bila prva pjesma benda koju sam pravo čuo i upamtio, i koja mi se odmah dopala, pa je smatram najzaslužnijom što se s Whitesnakeom ‘družim’ tolike godine.

Također, jednako, ako ne i više, mi je žao što nema “Standing in the Shadow” sa “Slide It In” (1984.), jedan od mojih favorita cjelokupne karijere benda, a pomalo čudi da sa zajedničkog ostvarenja s Jimmyem Pageom (1993.), David nije ubacio možda i najprihvaćeniju pjesmu “Take Me a for a Little While”.

No zato su originalni logotipi na prva dva, od tri diska, kod mene izazvala posebnu radost i pomalo čak i nostalgično prisjećanje na dane kada se bijela zmija izvijala po naslovnicama ‘longplejki’. To je ipak prošlost i mnogima nebitno, a da bi se ‘stare’ pjesme što više približile, pretpostavljam, mlađim naraštajima, sve one su remasterizirane i djeluju moćnije, svježije, modernije, baš kao i sound Whitesnake na koncertima.

Ono što bi posebno trebalo biti zanimljivo je i bogat booklet, u kojem je biografija benda, mnoštvo fotografija, te, mnogima najbitnije, osvrt na kompletnu diskografiju s popisom pjesama. I to kako onu, bitniju, vezanu uz ‘velike’ ploče, tako i kronološki poredak singleova, sa svim coverima. Istina ne velike rezolucije, ali ipak su tu.

A što se tiče kompletiranog izbora pjesama, doista nemam više posebnijih prigovora (ionako rekoh da ih i ne bi smio imati), a i sumnjam da će ih bilo tko i imati. Kako i bi, kad ih se ovdje našlo sveukupno čak pedeset i dvije i teško da se ijedna značajnija izostavljena, izbacimo li ozbiljinije shvatiti moje ‘cendranje’.

Ovako velika, prva prava best of kompilacija Whitesnakea, jer ona krnja iz 1994. godine to svakako nije, dokazuje da se bezpogovorno radi o jednom od rijetkih bendova, ili možda bolje reći kompozitora, koji je u svojoj karijeri napisao tako veliki broj vrhunskih pjesama.

I nije ih poput nekadašnjih kolega iz Deep Purplea stalno plasirao na tržište pa opasnost da postanu dosadne, izlizane i pročitane gotovo da i ne postoji. Stvarno se teško odlučiti i za 10, a kamoli za jednu ili dvije najbolje, pa to moram ostaviti individualnim doživljajima.

Jer David Coverdale je doista posebna persona na svjetskoj rock sceni i samim tim poseban muzičar s posebnim kriterijima. Malo, doista je malo ljudi koji su ostavili tako veliki utjecaj, a istovremeno ponudili toliko kontroverzi u svojem muzičkom životu.

I zato, ne mogu a da za kraj ne citiram dio jednog od brojnih njegovih genijalnih tekstova, onog iz, meni osobno, perfektne balade “Blind Man”; “…be my friend, be my brother…be the guardian of my soul…“. Forever.