Čuvar Delte Mississippija

    1850

    Charlie Musselwhite

    Delta Hardware

    Datum izdanja: 15.05.2006.

    Izdavač: Real World / Dallas Records

    Žanr: Blues

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Church Is Out
    2. One Of These Mornings
    3. Sundown
    4. Black Water
    5. Clarksdale Boogie
    6. Just A Feeling
    7. Gone Too Long
    8. Invisible Ones
    9. Town To Town
    10. Blues For Yesterday

    Novi album 62-godišnjeg Charlieja Musselwhitea “Delta Hardware” još je jednom pokazao zašto je stara garda glazbeno neuništiva i nenadmašiva, te kako treba zvučati pravi blues album stvaran s dušom i osjećajem, iskorištavajući možda najprepoznatljiviji blues-instrument, usnu harmoniku, do krajnjih granica.

    Charlie Musselwhite sjajan je, premda ipak manje poznat usnoharmonikaš koji nastavlja tradiciju ‘bjelačkog blues pokreta’ započetu još sredinom 1960-tih. Jasno, Paul Butterfield bio je i ostat će prvo ime usne harmonike tog vremena, a ono što je njih dvojicu razdvojilo bio je različit pristup istovjetnoj glazbi: Charlie Musselwhite pošao je stopama country bluesa, ali tek nakon što je izbrusio svoju vještinu u Chicagu družeći se s velikanima čikaške scene (Muddy Waters, Howlin Wolf…).

    I baš poput svih glazbenika, koji se kad-tad moraju vratiti na mjesto odakle je sve započelo, i Musselwhite se – nakon izleta po kubanskoj glazbi i americani, sviranja s Tomom Waitsom (imate ga priliku čuti na albumu “Mule Variations” i pjesmi “Chocolate Jesus”), The Blind Boys Of Alabama (“Spirit Of The Century”), Bonnie Raitt (“Longing In Their Hearts”), a svirao je i s INXSovcima na albumu “Suicide Blonde” – vratio mjestu koje svakom američkom blueseru grije srce i koje ih uvijek prati, bez obzira gdje god krenuli. A to je Delta Mississippija, što drugo.

    Musselwhiteov utjecaj na blues glazbenike velik je, premda se o njemu i ne govori pretjerano često: postao je heroj vlastitim herojima iz mladosti (primjerice, John Lee Hooker bio mu je kum na vjenčanju), a Dan Aykroyd je inspiraciju za Elwooda Bluesa (iz filma “The Blues Brothers”) pronašao upavo u njemu.

    Muziku podržava

    U suradnji sa svojim pratećim bendom (Chris “Kid” Anderson – gitara; Randy Bermudes – bas; June Core – bubnjevi) Musselwhite napravio je pravi country blues album, album koji obiluje emotivnošću i koji zna ispričati priču, dvije najvažnije odlike ovih žanrova. Za njega blues nije virtuoznost, ni tehnika sviranja, već istina praćena osjećajima kombinirana uz komunikaciju s publikom na koncertima.

    A pjesme s “Delta Hardwarea” iskreno su bolne, počevši od uvodne, vjerojatno autobiografske ili poluautobiografske “Church Is Out“, pa do socijalno osviještenih “Black Water” i “The Invisible Ones” posvećene svima iz New Orleansa koji su stradali ili još uvijek osjećaju posljedice uragana Katrine, jasno dajući, gotovo poput kakvog starozavjetnog proroka, do znanja kako nešto s Amerikom nije u redu.

    Vjerojatno najbolja stvar s albuma je dvoipominutna “One Of These Mornings” koja vas nakon međusobne izmjene dionica Musselwhiteove usne harmonike i Andersenove gitare, ostavlja pod dojmom kao da vas je pregazio brzi vlak, a nekim čudom ste preživjeli, no još uvijek nemate pojma što se dogodilo jer se sve odigralo prebrzo.

    Musselwhiteova ekipa savršeno je uigrana, sve virtuoz do virtuoza (bez obzira što on mislio kako to nije ključan sastojak bluesa, nije, ali sama ta činjenica nipošto ne škodi), a njegovi osjećaji najbolje se čuju kroz usnu harmoniku koja vrišti, plače, jeca, ljuti se, zadirkuje i ruga ovisno o pjesmi.

    Za kraj, citirao bih samo jedan stih pjesme “Clarksdale Boogie” koji najzornije prikazuje njegovu filozofiju i mantru pozivajući nas na jedno prelijepo glazbeno putovanje: “Meet me where they play good blues“. Dobar blues? Prije bih rekao najbolji…

    Muziku podržava