Čudan san i njegove reprize

Kada su se Massive Attack prvotno pojavili ranih devedesetih, nisam bio svjestan o kakvoj je veličini riječ.

“Unfinished Sympathy”, “Safe From Harm” i “Be Thankful For What You’ve Got” davale su jasne naznake kako se radi o nečem što nije bilo samo prolazni hir tih godina. Glazba koja je od početka zračila kvalitetom ali koje ćemo postati svjesniji tek nešto kasnije… i tako iz albuma u album.

Massive Attack danas su opravdano institucija za sebe – i dalje prepuni neobjašnjive fascinantne jeze u zvuku koji istovremeno plijeni pažnju izvjesnom ljepotom. Naravno, po dobrom starom običaju, mnogi su već mahom sijevnuli na “Heligoland” kao ‘bezidejno’ ponavljanje formule.

No ako je nešto u karijeri Massive Attack bilo (i ostalo) bezidejno, to je isključivo etiketa koju im je prikačila bliža i daljnja okolina – u namjeri da ih se pošto-poto ugura u neku od ponuđenih glazbenih ladica. ‘Trip-hop’ ostaje kao jedna od najbezveznijih definicija toga što domišljato stvaraju Massive Attack i njima srodne duše koje su među rijetkima posljednjem desetljeću prošlog stoljeća dali jedno autentično ruho. S jedne strane nije teško prihvatiti sugestiju ‘tripa’ koji proživljavamo slušajući bilo koji njihov album, no glazba Massive Attack je bila i ostala zaključana u paralelnom svijetu koji nikad nije previše mario za stilska dešifriranja.

Posljednjih godina grupa se djelomice i zavrtjela u spiralu vlastitih pogodaka. “100th Window” nije nužno proživio veliki prasak, ali daleko od toga da se radilo o osrednjem albumu u odnosu na famozni studijski ‘trio-fantastikus’ iz devedesetih. Istina, svi ćemo u beskonačno isticati njihove kreativne dosege albumima “Blue Lines”, “Protection” ili “Mezzanine”, posebno taj potonji kojim su ‘prerano’ dali jedan ‘završni ton’ svojem opskurnom glazbenom biću.

Nova, dosljedna zbirka pjesama dokaz je da Massive Attack nisu izgubili draž – iako sitni trenuci iritacije u glazbenom dijelu postoje, odnoseći se prije svega na već očekivanu prisutnost Horacea Andya, čija boja glasa kao svojevrsni zaštitni znak Massive Attacka s jedne strane otvoreno fascinira, ali na trenutke i umara čuvenim, prepoznatljivim ‘stenjanjem’ (“… this love is for rea-ea-ea-l…” – djelić stiha iz pjesme “Girl I Love You“).

Album otvara “Prayer For Rain“, pjesma popraćena neobičnim, militaristički potkovanim ritmom (aranžman za bubanj djelomice podsjeća na Stephena Morrisa u pjesmi “In a Lonely Place”) uz ugodan prigušeni blueserski vokal (Tunde Adebimpe) i repetitivni zvuk klavira. Pjesma prema kraju u datom trenutku vidno zaokreće u prigodan ‘intermezzo’, da bi se potom efektno vratila na početak – militantnu tutnjavu ritma i smireni vokal. Tema bi tako zamišljena komotno mogla trajati satima.

“Babel” čini odmak za sebe, ritmom se oslanjajući na drum’n’bass strukture protkane warpovskim bijelim šumom, uz umilne vokale Martine Topley-Bird. Pjesma s mekom, toplom bas-melodijom izaziva ugodne, hladne žmarce duž tijela. Idejno, ova pjesma ne zvuči kao tipičan glazbeni broj Massive Attacka – osjetno bržeg ritma, predstavlja ugodno iznenađenje u odnosu na prepoznatljiv, usporeniji ton grupe.

Međutim, “Splitting the Atom” nekako po principu ‘linije manjeg otpora’, vraća nas na obrazac na kakav smo navikli – uz istaknutije vokale Granta Marshalla i neizbježnog Horacea Andya, sa svim odlikama nedorečenog košmara koji odzvanja u nekakvoj voodoo-kutiji i zbunjuje slušatelja. S obzirom na naziv teme, ‘razbijanje atoma’ je unatoč ustrajnosti da se ne odstupa u potpunosti od postavljenih trip-hop parametara, trebalo biti nešto nedokučivije – no krajnji rezultat je pomalo suhoparno iskustvo.

Slijedi “Girl I Love You” – jednako prepoznatljivo, melodijski pristupačnije rješenje koje bi se, kako bi zlobnici rekli, bez problema uklopilo i na remek-djelo “Mezzanine”, ugodno prizivajući ‘anđeoski’ ili duh ‘četveročlane skupine’ – iako u odnosu na jednu takvu snagu kakva je “Mezzanine”, “Girl I Love You” je više nalik izgubljenoj-nađenoj snimci kojoj je konačno došao pravi trenutak. Podvučena psihodeličnim nabrijavanjem puhačkih instrumenata i rotirajućim ritmom, pjesma zadovoljava standard i unatoč podilaženju klišejima njihove vlastite prošlosti, Massive Attack ovdje drže solidnu ravnotežu.

Tome u prilog ide i “Psyche” – očito da je grupa ovdje u liku i djelu Martine Topley-Bird (s izvjesnim zakašnjenjem, doduše) pronašla idealnu muzu čiji baršunasto-djetinji vokal na rubu improvizacije i melodičkih ‘poigravanja’ slušateljskim živcima savršeno funkcionira u svakoj povjerenoj pjesmi s albuma. “Psyche” je bazirana na isprekidanoj formi akustične gitare kroz koju se vrti jednostavna, umilna, monotona melodija.

Potom imamo temu “Flat of the Blade“, koju krasi bass-drone zvuk u koji ulijeću nemilosrdni, oštri, izrezani beatovi, opkolivši nas sa svih strana. Poput najezde insekata koji vrše svoje brojne, slatke ubode po tijelu. Tema iz nekog razloga predočava scenu ležanja u sparnoj prostoriji u nekom egzotičnom prikrajku svijeta, gdje prekriveni gazom slušamo to nedefinirano hipnotičko, prijeteće zujanje.

Kroz “Paradise Circus” predstavljena nam je još jedna neokrunjena muza indie-podneblja – Hope Sandoval. Uspavanog tona, upotpunjena pljeskanjem koje čini ritmičku bazu, kako se pjesma razvija, sve nestaje u predivnom orkestralnom aranžmanu kroz koji djelomice odjekuje i čuvena ‘nedovršena simpatija’. Na svoj način domišljat osvrt na nikad prežaljeni kultni hit.

Dok “Rush Minute” uz vokalnu prisutnost 3D-a, počiva na izrazito dinamičnom plesnom ritmu, “Saturday Come Slow” donosi još jedno ugodno iznenađenje – ovoj ploči, što kao potpisnik pojedinih pjesama a što pjevanjem, doprinio je i Damon Albarn. Na spomen njegovog imena, lako bismo zamislili pomalo iritantan cockneyevski pjev, no Albarn se ovdje odlično snašao, pokazavši kako njegov glas nije puki stereotip. Pjesma, kako i naslov sugerira, u prvi tren odiše sumornošću, ali je podređena finoj melodičnoj izvedbi. Stilski, “Saturday Come Slow” je netipičan, iako impresivan zaokret za Massive Attack u smjeru indie-pop standarda.

Kraj je rezerviran za “Atlas Air“, pjesmu koja reflektira još jednu vidnu borbu s demonima prošlosti – obavezan ‘noir’ štimung, upotpunjen zvukom orgulja, egzotično protkanim ritmom i elektronskim uletima koji ostavljaju slušatelja u efektnom grču buđenja iz jedne nedorečene more i zapadanja u neku drugu…

Novi album oduševljava utoliko što Massive Attack nisu izgubili prepoznatljivost koja je s vremenom možda i prešla u predvidljivost – no nastavljaju se obogaćivati zvukovnim isječcima te nešto življim ritam-strukturama. “Heligoland” valja promatrati iz više kutova – u mjeri u kojoj mu jedni vole pronalaziti slabe točke, ovaj album valja tumačiti kao cjelinu koja bi bila jednako velika da se kojim slučajem pojavila u dosljedno vrijeme, primjerice umjesto “Blue Lines” ili “Protection”.

I dalje u glazbi Massive Attacka vrišti bogatstvo struktura koje bez problema probijaju ‘zvučne zidove’. Iako se radi i o svojevrsnim krhotinama institucije čiji golem stvaralački ego sada uglavnom počiva na leđima Roberta ‘3D’ Del Naje popraćenog odabranim suradnicima (za ovu priliku uz navedene Damona Albarna, Tundea Adebimpea, Martine Topley-Bird i Hope Sandoval, tu su još i Guy Garvey, Adrian Utley te Stuart Gordon), perfekcionizam kojem teže iznova pruža jedinstven auditivni ugođaj.

Album koji možda neće pretjerano oduševiti starija zanovijetala (iako ne vidim razloga zašto), no mlađi konzumenti mogli bi mu se početi klanjati kao jednom novom “Blue Lines” iskustvu. I to sasvim opravdano.