Čovjek koji hvala Bogu nije odbio pjevati o Edgaru Allanu Poeu

Od kada je, krajem 2010., ‘na čekanje’ stavio svoj glavni projekt – Porcupine Tree, Steven Wilson se gotovo potpuno posvetio solo karijeri.

Na pitanje hoće li velikani progresivnog rocka 21. stoljeća s vremenom
nastaviti s radom, Wilson daje pozitivan odgovor, ali naglašava kako je
trenutno najviše posvećen svojoj karijeri, u kojoj uživa više od
svega. Nakon slušanja njegovog trećeg solo izdanja može se reći: uživa s
punim pravom.

Okupivši oko sebe snažnu ekipu, Wilson nastavlja ispunjavati svoje želje i potpuno neovisno istražuje glazbu koja ga zanima. Tako je “The Raven That Refused to Sing (And Other Stories)” prvi Wilsonov uradak snažno obojen jazzom. Druga izražena boja albuma je gotika Edgara Allana Poea, nit vodilja albuma, za koju je velikim dijelom odgovoran koproducent albuma, Alan Parsons (producent čuvenih “Let It Be”, “Abbey Road”, “The Dark Side of the Moon”): Parsons je 1976. izdao “Tales of Mystery and Imagination Edgar Allan Poe”, album koji je uglazbio Poeova najznačajnija djela. Kako bi se potpuno posvetio zvuku i produkciji albuma, Wilson je lead gitaru prepustio hvaljenom Guthrieu Govanu, koji je još jednom opravdao očekivanja.Unatoč novom žanru u koji se Wilson upustio, u “The Raven That Refused to Sing” ostao je dosljedan svom stilu: snažne bas dionice koje nose pjesmu, atmosfera naglašena melotronima i klavijaturama, te neizostavno koketiranje s metalom. Velika karakteristika Wilsonovih pjesama, koja je protkana albumom, snažan je kontrast između teme odnosno stihova pjesme i same melodije (poput “Feel So Low”, Porcupine Tree). Inspiriran flautom Jethro Tulla ili kompleksnom progresivom King Crimsona, ali i prijašnjim Wilsonovim radovima (“Deadwing” ili “Fear of a Blank Planet”), album donosi bogat, opširan i raznolik zvuk.

Nadnaravna tematika pjesama pomogla je Wilsonu opisati problematiku međuljudskih odnosa, odnosno psihološke posljedice koju smrt ostavlja na osobe koje joj svjedoče. Tako prva pjesma albuma, “Luminol“, na primjeru uličnog svirača govori o ljudima koji nas svakodnevno okružuju, koje susrećemo, a da nismo toga ni svjesni, čak ni nakon njihove smrti ne osjećamo promjenu. “Luminol” je otvorena snažnom bas dionicom, prelazi u harmonije karakteristične za Yes, da bi se nakon dionice melotrona epskih razmjera vratila izvornoj bas dionici, popraćenoj Guthrijevim egzibicijama.

“Drive Home” priča je o vožnji zaljubljenog para, tijekom koje suvozačica (zapravo duh tragično preminule osobe, koji je posljedica grižnje savjesti i traume vozača) iščezne, čime vozač iznova prolazi kroz traumu. U “Drive Home” Govan ostavlja svoj trag na albumu, fantastičnom solo dionicom kojom zatvara pjesmu. “The Holy Drinker” možda je i najbogatija pjesma albuma, bilo da se radi o agresivnim, egzotičnim zvukovima saksofona Thea Travisa, fantastičnim, za Wilsona karakterističnim riffovima i harmonijama, ili kombiniranim izmjenama klavijatura i flaute, pjesma ostavlja bez daha. Tema je mračna (prodaja duše vragu), a atmosfera u nekim dijelovima pjesme prikladno postaje najmračnijom atmosferom albuma.

Kao što je već spomenuto, karakteristika Wilsonovih pjesama kontrast je između melodije i stihova pjesme, što dolazi do izražaja na “The Pin Drop” i “The Watchmaker“, četvrtoj i petoj pjesmi albuma: slušatelj, kojem su stihovi i tema ovih pjesama potpuno nepoznati, pored pozitivne atmosfere, teško bi zaključio koliko je tematika pjesama zapravo mračna i negativna. Što se tiče naslovne pjesme, koja zatvara album, pored službenog videa, svaka riječ je suvišna.

Steven Wilson glazbenik je koji je blagoslovljen velikom simbiozom, onom između dara za ideje pjesama i dara za realizaciju istih. Još je jednom ispunio očekivanja, dao nam fantastičan, zaokružen album, koji slobodno možemo nazvati konceptualnim. Blago melankoličan i mračan, “The Raven That Refused to Sing” predstavlja pravu poslasticu, ne samo obožavateljima djela Stevena Wilsona.