Cojones nisu na pravom putu. Oni ga utabavaju!

Domaća, a posebno zagrebačka stoner rock scena naprosto cvijeta posljednjih godina, što je potvrdio i Last.fm sa svojim podacima o broju slušatelja svih žanrova, dobivena iz 100 milijardi slušanja.

Cojonesi su uz još nekoliko bendova lokalni stjegonoše scene i njihov treći album potvrđuje tradicionalno visoko mišljenje koje se o njima širi među domaćom publikom koja si već može priuštiti biti izbirljiva, naročito nakon tri godine čekanja svježeg izdanja.Zagrebačka četvorka je također bila izbirljiva i stoga “Resonate” ne prelazi osam pjesama i 35 minuta trajanja, bez minute bačene u vjetar ili propuštene prilike da se pokažu iskonski gitaristički korijeni albuma.

Kao kontrast drugim domaćim bendovima koji su kao i njihovi kalifornijski preci utjecaj nalazili sa svih strana pa i punk scene ’80-ih, Cojonesi agresiju u zvuku mijenjaju za monumentalno duge solaže i atmosferičnu jeku, poput “Opiuma”, gdje vokali (na engleskom! Šok!) služe kao pozadina gitari, a ne obratno.

Originalno predstavljena prije par godina, “Rocker” je možda vrhunac albuma i sigurni kandidat za singl s ploče sa svojim energičnim refrenom, čije riječi za razliku od većine pjesama zapravo možemo razaznati i zaraznom dinamikom koja iskače iz niza psihodelije, ubojitih groovea i jezivih sakralnih vokalnih harmonija koje ukrašuju ostatak izdanja.

Ukoliko momci zazivaju vikinške bitke, mistična čudovišta ili konobara u birtiji, to neće biti očito na prvu loptu. Ne zbog, kako to često ide, lošeg vokala nego produkcije u kojoj je jedna vrijednost zamijenjena s drugom. Ukoliko vam je urlanje refrena neki prioritet u životu, “Resonate” možda nije za vas, kao i veći dio žanra.

Takav epski pristup ne izostaje s ostatka albuma no s posljednjom, “Resonate” pjesmom, sjeda na svoje mjesto i pruža presjek cijelog albuma, sve ono što smo čuli i voljeli u 3:45, od hipnotičkih vokala do udarca predivno definiranim bubnjevima koji u svakoj pjesmi iskaču iz sinkroniziranih instrumentala i postavljaju ukupni ritam ploče više od sveprisutnog dominirajućeg zvuka gitare.

Iako ću Cojonese nazvati stoner bendom, “Resonate” je bliži čišćem rocku nego onoj lijenoj i masnoj interpretaciji ranih Sabbatha ili Kyussa. Više su flanelna košulja i duga kosa nego pustinja i brade. Više Witchcraft nego Electric Wizard. I u toj, outsiderima vjerojatno nevidljivoj različitosti, Cojones briljiraju i donose zaista odličan album kojem će ostavština sigurno trajati dulje od jedne koncertne sezone ili do sljedećeg albuma.

Dečki nisu samo na pravom putu, nego ga čvrsto utabavaju.