Clap Your Hands Say Yeah: Nepotvrđeni hype

    138

    Clap Your Hands Say Yeah

    The Tourist

    Datum izdanja: 15.02.2017.

    Izdavač: Octave

    Žanr: Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Pilot
    2. A Chance To Cure
    3. Down (Is Where I Want To Be)
    4. Unfolding Above Celibate Moon (Los Angeles Nursery Rhyme)
    5. Better Off
    6. Fireproof
    7. The Vanity Of Trying
    8. Loose Ends
    9. Ambulance Chaser
    10. Visiting Hours

    Ako tražimo bend koji je u svojim počecima najbolje iskoristio Internet, tad bi Clap Your Hands Say Yeah imali visoko mjesto. Ako tražimo bend koji nije iskoristio početni hype, tad bi Clap Your Hands Say Yeah imali visoko mjesto. Ako tražimo bend koji je napravio jedan od slabijih albuma karijere u 2017., tad bi Clap Your Hands Say Yeah imali visoko mjesto.

    Teško je vjerovati koliko su Clap Your Hands Say Yeah izgubili nakon vrlo hvaljenog prvijenca koji se Internetom proširio kao rijetko koji album do tada. Taj prvijenac je bio pravi indie, i to u punom smislu, a sad, 12 godina nakon toga, možemo se pitati što se dogodilo s bendom koji je toliko uzburkao nezavisnu scenu.

    “Clap Your Hands Say Yeah” raskrčio je put, a kao i mnogi drugi bendovi, tako i Clap Your Hands Say Yeah nisu znali iskoristiti svu pažnju koja im se pruža. Nakon prvijenca, dobili smo niz prosječnih albuma na kojima je bilo malo tog zanimljivog, a tako i peti album “The Tourist” ne donosi ništa novog, osim jake doze sanjivih synthova zbog koji je album najbolje slušati prije spavanja zbog sedativnih svojstava.

    Muziku podržava

    Jedina konstanta benda je Alec Ounsworth, a sad je očito da mu muza više ne želi doći jer je ‘pomuzao’ sve što je imao. Bilo da objavljuje solo, bilo pod bendovskom etiketom, bilo pod nekim trećim imenom – jasno je da Alec više nema te snage pa se zadovoljava prosječnim pjesmama koje koliko-toliko prate trendove na sceni.

    Tako “The Tourist” ima vrlo sanjive melodije koje su vjerojatno nastale pod utjecajem bendova tipa Elbow, Doves, pa čak u neku ruku i Sigur Ros, ali dok ove navedene bendove krasi raznovrsnog unutar žanrovske odrednice za koju su se opredjelili, Clap Your Hands Say Yeah, ili ako baš želite Alec, ne žele se odmaknuti od jedne te iste teme tijekom cijelog albuma.

    Uvod s “The Pilot” čak i ne zvuči loše. Tu se prikazuju u novoj slici gdje synth dominira uz akustičnu gitaru koja fino oboji pjesmu, a tu je i karakterističan vokal za kojeg je jasno od početka karijere da ćete ga voljeti ili mrziti zbog specifičnosti. Ono što jest svakako minus za skladbu je njena duljina jer druga polovica je bezrazložno produžena repetativnim taktovima.

    Problemi se jasno očituju kad tome nadodamo slijedeću “A Chance To Cure” koja kopira minimalizam The XX uz pokušaj svojevrsne plesnosti kakvu ima Bastille kad bi njima nadodali pregršt umjetnih synth zvukova. “Down (Is Where I Want To Be)” pak slijedi ono što rade Peter Bjorn & John u posljednje vrijeme pa je jasno da izgubljenost traje.

    Kad vas album svojim uvodom ne oduševi previše, jasno je da nailazimo na problem koji je danas prisutan kod mnogih slušatelja. Ako vas nešto na prvu nije oduševilo, zašto slušati dalje i mučiti se kad ima toliko toga pristupačnog i eventualno boljeg. I tu se generalno slažem s pristupom za ovaj album. Ako vas je dojmio početak, dajte albumu šansu i preslušajte ga dalje jer se do kraja nalazi niz sličnih pjesama koje su produkcijski obojane na način da budu vrlo kompatibilne. Nema pretjeranih odskakanja pa sve djeluje kao fino zaokružena cjelina u kojoj je ta sanjiva synth nota možda uzela i previše maha. Ako vam se nije sviđao početak, rokajte dalje, sigurno ćete naći bolji album za sebe.

    Muziku podržava
    Stisni