Čisti pop za publiku koja voli Eurosong

Najmlađa i najpovučenija nekadašnja članica ultimativnog benda za punkere ABBA Agnetha Faltskog ne oglašava se često svojim dugosvirajućim projektima, nego pomno bira što će otpjevati.

“A” je njen prvi projekt nakon albuma obrada iz 2004., nazvanog “My Coloring Book”. Ako mislite da je broj albuma koji izdaje Faltskog premali, pogledajte broj intervjua koji je Faltskog dala u zadnjih 30 godina.“A” gaji čisti konzervativni pop koji koketira s ljigom, ali je spajanje ozbiljnog popa i patetike izvrsno napravljeno. Na ovom je albumu strogo zabranjen pristup bilo kakvim inovacijama i da stvar bude još čudnija, to se uopće ne osjeti na pjesmama. Ima i glazbenog kiča, starih trikova, orkestracije, te se može zaključiti da unutar zahtjevnog i učmalog pravca pop-šlageristikeFaltskog uspijeva zazvučati autentično, u skladu sa svojim godinama, ponosno pokazujući svoju ‘kilometražu’ i ne srameći se ničeg. Zašto i bi?

Žena voli eurosongovsku pop-ljigu, pjeva upravo to i pokazuje i da se u tom stilu može snimiti dojmljiva ploča. Sramiti se mogu jedino slušatelji kojima će nakon hrpe ‘progresivnih’ izvođača biti neugodno priznati da im se “A” sviđa i što je najbolje, sa svakim slušanjem “A” je sve bolji.

Albumom dominiraju balade, odnosno pjesme sporijeg i umjerenog tempa, a Agnethin glas je u vrlo dobroj formi. “A” priča priču o Agnethinoj generaciji koja je napravila sve što je trebala u životu napraviti, sad joj preostaje da budu malo zaljubljeni, da je život malo pomazi i da dobije odmor od bavljenja egzistencijalnim pitanjima u septembru svog života. To je ploča kakvu bi rado napravila Madonna, samo kad si prizna da je godine sustižu, da je stara i da je spremna pokazati godine i uživati u njima. Dakle, nikad.

Unatoč poznatom vokalu, teško se “A” može zamijeniti s nekim od albuma grupe ABBA. Osim što je za neke note na ploči “A” potrebno imati životno iskustvo koje se možda ima sa 63, ali se jamačno nema sa 33, količina visceralnosti, iskričavosti i melodijske invencije ovdje ipak izostaje. Također, prva polovica, unatoč sjajnoj uvodnoj “The One Who Loves You Now“, slabija je od druge i ima praznog hoda.

Gary Barlow gostuje na solidnom duetu “I Should’ve Followed You Home“, a kao najbolji materijal za singl se nametnula najmanje tipična pjesma, dance-pop broj “Dance Your Pain Away“.

Ono što će razveseliti Agnethine poštovatelje je da je album prihvaćen u zemljama u kojima je nekad žarila i palila ABBA (a to je skoro svugdje). Za sada je album otišao u barem 600.000 primjeraka, pa će baka Agnetha sigurno imati nešto novaca za čokoladu, sladoled i sokić za svoje najmlađe potomke.

I na kraju, da objasnim zašto grupu ABBA smatram ultimativnim bendom za punkere:
1. Sex Pistolsi su maznuli komadić njihove pjesme “SOS” u “Pretty Vacant”.
2. Odbili milijardu dolara da se ponovo okupe. Imaju stav, ne zanima ih novac!
3. U pjesmi “Our Last Summer” vrlo su se pristojno ismijali starim hipijima (sjetimo se pokliča “Never trust a hippie!“).
4. Članovi grupe Nirvana još su davno priznali kako su ih rado slušali na putovanjima tijekom turneja.
5. Pjesma sastava ABBA “When All Is Said and Done” je, unatoč pop-aranžmanu, punokrvna punkerska pjesma, sa žestokom melodijskom linijom, intenzivnom ‘jednonotnom’ bas dionicom i vokalnom interpretacijom koja je konstantno na rubu. Rijetko viđen koktel bijesa i razočaranja! Koja anarhija, društvene devijacije i akcijašenje, sve je to mala beba prema emocijama dvoje ljudi kad se razilaze…