Čista energija Repetitora ponuđena na pladnju

Repetitor izdaje albume u olimpijskim ciklusima, pa kako su se ove godine održavale igre u Riju, tako je bilo jasno da će i Repetitor izdati novi album, a sve je navijestio “Beskraj” krajem prošle godine.

Već je bilo jasno s “Beskrajom”, a s novim albumom “Gde ćeš” samo su dokazali da su potpuno zreli bend koji točno zna što želi, a to je samo svirati beskompromisnu rock glazbu onog najtežeg kalibra.Kolega Matej Devčić mi je nedavno rekao da je Repetitor posljednji rock bend na Balkanu. Možda ima nešto u tome jer danas mladi rock bendovi teško uspijevaju, posebno ako su beskompromisni i cijelo vrijeme drže svoju spiku. Repetitor je od početka potpuno svoj, piči po svojem i to je ponovno ispalo energično i moćno, rekao bih, možda i najbrutalnije do sada.“Gde ćeš” je album od svega osam pjesama i traje ponovno manje od pola sata. Mnogi bi mogli na prvu reći da je to jedna velika krađa, da album treba prekoračiti brojke 10 (pjesama) i 30 (minuta), ali jednom kad stave album u svoj stereo uređaj, bit će otpuhnut beogradskim tornadom i to, siguran sam, nekoliko put u nizu.

Razlozi tome leže što bend jednostavno razvaljuje od početka do kraja, bez itijedne sekunde pauze.

U odnosu na prijašnje albume, jasno se vidi da su još više nedodali distorzije, djelomično su otišli k stoner rocku, ali i psihodeliji, pa kad sve to spojimo s garažnim pristupom, noiseom i post-punkom koje koriste od početka karijere, dobivamo jedan od najboljih alternativnih albuma u zadnjih nekoliko godina.

Repetitor je oduvijek bio live bend, tu se najbolje osjećaju i naprave kaos kao malotko. Mnogi su ih (vjerojatno i slučajno) upoznali na našim velikim (ali i malim) festivalima, a svakim nastupom se broj publike i fanova povećava. Ovaj album upravo taj dašak live nastupa najbolje pretače na fizički format jer tu nije bilo nikakvog pretjeranog peglanja zvuka, već je tu čista energija Repetitora ponuđena na pladnju.

U takvom najtežem zvuku do sada, jasno je da nema hit singlica koje će radijski urednici puštati u ‘prime-timeu’, jer mnogi od njih uopće ne kuže ovakav tip glazbe (zato se pitaju zašto mladi više ne slušaju rock glazbu nego neke druge stvari), ali to nimalo ne umanjuje kvalitetu pjesama i albuma, već dapače, zaokruženost je jedna od vrlina izdanja.

Tekstualno od Repetitora nikad nismo dobivali neke dugačke i komplicirane stihove, već je sve slagano oko nekoliko kratkih i jasnih parola, a tako je i ovdje. Time Boris dobiva dodatnu slobodu bjesomučno udarati po svojem instrumentu jednako kao što to čine Milena i Ana-Marija.

Pred sam izlazak albuma, u javnost je kao sinlg puštena uvodna “Suženi snovi“. Tu se jasno vidi što je trojka naučila kroz godine jer su spojili rani post-punk s proto-punk refrenom, a sve zajedno je vrlo bučno, moćno, ali i prije svega neuobičajeno melodično za ovakav tip glazbe.

Naslovna “Gde ćeš” s druge strane odmah kreće silovitije i distorziranije, a ovdje Boris po prvi put na albumu prepušta vokalne dionice ženskom dijelu benda. “Jataci” imaju riff i atmosferu kao u Nirvane i siguran je koncertni hit, a vjerujem da će i u dogledno vrijeme to biti sljedeći singl albuma, barem bih ja tako odabrao.

Veliki utjecaji psihodelije su prisutni u “Kralj ničega” i pjesmi “Crvena” koja je svaka na svoj način iskoristila tu inspiraciju. “Kralj ničega” više teži klasičnijem Pixies zvuku uživo, dok je “Crvena” minimalistička nošena ritam dionicama i vokalnim harmonijama svih članova benda. Upravo se ta pjesma (mnogi su mislili da se zove “Šume reke”) već više od godinu dana nalazi na njihovim set-listama i uživo je pravi bombončić.

S “Ako te ikada” kreće turbulentno finale koje balansira između noisea i stoner rocka, te se tu najbolje osjeća koliki kreativni kaos mogu napraviti samo tri instrumenta i vokal. Ima tu ludih solaža i ritmičkih preokreta, a produkcijski je puštena u vrlo sirovoj verziji, pa vrlo lako možemo zamisliti da nam sviraju uživo ovu pjesmu, a ne da je puštena s CD-a (ili ploče).

Odličan video za “Beskraj” prije godinu dana je pokazao taj jedan novi zvuk koji dominira kod novog Repetitora, pa je logično da su ju ovom zgodom smjestili pred sam kraj albuma. Stihovi “Zakopaćemo tvog dečka u pustinji” djeluju brutalno, ali i toliko zavodljivo kad Boris trga svoje glasnice.

Završetak pripada skladbi “Ekspedicija” koja mnogo duguje Mark E. Smithu i njegovom The Fallu, ali je jasno da opet Repetitor to čini na svoj način.

Mnogi bendovi se zamaraju s albumima i opterećeni su uspjesima prvog albuma, pa onda postaje breme drugog albuma, postavljaju si upitnike nad glavom kako će publika i kritika reagirati kad izdaju treći album… Kako se čini, Repetitor se uopće ne zamara s time. Njima su albumi tek nešto što s vremena na vrijeme objave, a ono pravo puštaju za nastupe uživo.

Sad, kad bi svi tako ‘obavljali’ zadatke albuma, tada bi stvarno živjeli u jednom lijepom glazbenom vremenu jer ono što je Repetitor pružio ovdje spada u sam vrh rock glazbe proteklih tko zna koliko godina.

Razlozi tome je isfuravanje svih pjesama tijekom stotina i stotina live nastupa, pa pjesma dobije sama tu konturu, a poslije ju je vrlo lako zaokružiti i snimiti iz par takeova u nekom studiju. Upravo ta lakoća skladanja i snimanja je neminovna kod Repetitora, pa je prava šteta da nas i malo češće ne nagrade svojim ‘studijskim’ snimkama. Studijski je namjerno pod navodnicima jer ovdje je malošto studijski, ovo je Repetitor, najbijesnija rock zvijer ovih prostora, a vrlo vjerojatno i šire…