Čin 1 – zauzimanje prijestolja

“Act 1” ili na hrvatskom ‘prvi čin’prvi je live album finske vokalistice i autorice Tarje Turunen, sniman u ožujku 2012. u Teatro el Circulo u Rosariju, Argentina, gdje je Tarja izvodila svoje pjesme dvije noći za redom, a dostupan je u više formata: dvostruki CD, dvostruki DVD i Blu-ray. Do mene je dospio u DVD izdanju.

Nakon dva solo albuma Tarja je poželjela zabilježiti svoj live nastup, a učinila je to na mjestu na kojem je nastupila i godinu ranije zaljubivši se u nacionalno kazalište u kojem je boravila kao prva rock zvijezda. Opravdala je izbor dvorane na način da bolje izražava toplinu njezine glazbe nego hladne rock dvorane i barovi, a i da njezini fanovi cijene što ih dovodi na mjesta poput tog, možda i prvi put u životu. Osim toga, ona svojim vokalnim izričajem dijelom i pripada tom okruženju, a i sam naziv albuma upućuje nas na to. Odabran malo proračunato, ali i obećavajuće, u formi nabrajanja, koje najavljuje još snimanih live nastupa.DVD-i su osmišljeni na dva principa, jedan dio čini koncert s pjesmama koje slijede jedna za drugom, a drugi dio čine fragmentirane pjesme, pri čemu pojedinu pjesmu s koncerta možemo pogledati odmah. Drugi DVD sadrži osim toga i dodatke: intervju, video jedne od dviju novih pjesama koje je izvela na koncertu, fotografije s njezine turneje, čije je dio i snimani koncert, a koje su joj poslali fanovi, te fotografije s te iste turneje koje su napravili ona, članovi benda i prateće ekipe.

Snimka koncerta počinje kadrom svoda kazališta u kojem se čuje žamor i zvižduci publike i kojim se potencira očekivanje Tarjinog izlaska na pozornicu unatoč njegovoj statičnosti. Potom slijedi prikaz scene s njezinom velikom slikom i prepunim parterom, pa kadar s Tarjinim uzbuđenim fanovima pred kazalištem. Ponovno scena pa prikaz posljednjih priprema benda pred izlazak na scenu u toploj, iako pomalo nervoznoj atmosferi.

Njezin izlazak na scenu bio je nalik onome s posljednjeg gostovanja u Zagrebu, pa i cijeli koncert koji je uslijedio imao je isti scenarij, scenografiju i kostimografiju. Zvuk je zabilježen odlično, gotovo besprijekorno, tako da se na mahove čini da nije riječ o live koncertu, a bogata produkcija u skladu je s opernim kvalitetama izvedbe, no to je ujedno i problem ovog zapisa jer nedostaje reakcija nazočnih fanova tijekom izvedbi, ostavljeni su zvukovno na snimci jedino na početku i na kraju izvedbi pojedinih pjesma. Je li to bio izbor redatelja ili je zadnju riječ imala Tarja bilo bi zanimljivo saznati od nje, no sada ćemo tek evidentirati nedostatak za jedan live album ovakvog tipa glazbe.

Vizualna rješenja primijenjena pri snimanju imaju i pozitivnih i negativnih elemenata. Početni kadrovi koncerta s introm i potom pjesmom “Anteroom Of Death” koji su nazočnima na koncertu zanimljivi, znam i iz zagrebačkog iskustva, ni kamere sprijeda ni one na pozornici zbog zavjese nisu mogle prenijeti gledateljima ispred ekrana u tom doživljajnom intenzitetu upravo stoga što su prikazivale s obje strane zavjese. Neobični rakursi i planovi dali su svoj obol dinamici dugog koncerta stavljajući nas u poziciju u kojoj se ne možemo naći na uobičajenom koncertu. Rasvjeta je luksuzna i na mahove prešarena ili točnije kičasta. Problem su i prečesti i brzi rezovi neusklađeni s primanjem glazbe u naše uši, djeluju distraktivno.

Tarja ima izvanredan glas koji je sazrio kroz godine i iznimnu karizmu, zbog koje je ljudi vole ili ne. Pjesme su tijekom koncerta posložene tako da je tim svojim glasom za pjevanja te neverbalnom ekspresijom i komunikacijom s fanovima dramatizirala i smirivala atmosferu izvedbe bez da je postala naporna. Poslužila se pri tome četirima dinamičnim elementima: svojim tradicionalnim akustičnim dijelom koncertne izvedbe, nazovi klasičnim intermezzom u odnosu na ostale izvedbe, dinamičnim potpurijem dojmljive izvedbe obrada Baggerove “Where Were You Last Night”, “Heaven Is A Place On Earth” Belinde Carlisle i “Livin’ On A Prayer” Bona Jovija, te vrhunskim klavirsko-vokalnim solom “Oasis/The Archive Of Lost Dream”.

Tu je pridodan i bubnjarski solo za koji se već dulje u medijima povlači ocjena da je predug, no nitko ne uzima u obzir da on traje toliko koliko je Tarji u ulozi dive potrebno osvježenja i promjene kostima, a kako su live albumi dokumentarističkog karaktera i vjerojatno smo već doživjeli taj solo, ovaj dio koncerta može se preskočiti ubrzavanjem prizora.

Koncert sadrži široki spektar glazbenog materijala, uključujući mnoge pjesme s Tarjina dva solo albuma “My Winter Storm” i “What Lies Beneath”, nekoliko Nightwish klasika – poput “Nema”, obrade Mooreove “Over The Hills And Far Away” i Lloyd Webberove “The Phantom Of The Opera”. Otpjevala je i manje uspješnu obradu “Still Of The Night” grupe Whitesnake i nove izvorne skladbe “Into The Sun”, odličnu dramatičnu baladu, i snažnu, energičnu “Never Enough” koja pomalo koketira s mainstreamom, tj. djeluje komercijalno. Nešto je slabija ispala “Lost Northern Star” zbog instrumentalno isforsirane izvedbe. Valja svakako istaknuti snažne izvedbe njezinih jačih pjesama poput “I Walk Alone”, “Until My Last Breath”, “Little Lies”, “Tired Of Being Alone”, “Dark Star” i završne “Crimson Deep”.

Album “Act 1” je unatoč navedenim manjim zamjerkama kvalitetna reprodukcija odličnog koncerta. Tarjin bend dao je dobru izvedbu, ima majstorskih solo dijelova svih članova, zanimljivih obrada, ona odmjereno koordinira svoj operni i metalski stil pjevanja, akustična dvorana bila je prepuna što obogaćuje zvučni doživljaj. Tarja je napravila album kojim je željela zabilježiti svoju krunidbu kao kraljice simfonijskog metala, što je pomno planirano i izvedeno na užitak njezinih fanova.