Cesta je dom rock’n’rolla

U red popularnijih švedskih bendova pripada Hardcore Superstar, koji je svoj najveći uzlet ubilježio nakon osam godina postojanja i izlaska petog albuma, koji se zove kao i bend – “Hardcore Superstar” (2005.).

Do tada je bio jedan od zanimljivijih sastava neke nove ere glam/sleaze
metala koja se formiravala u Skandinaviji. Uskoro se dogodila prava
najezda bendova takvog i srodnih mu subžanrova, a Hardcore Superstar
promaknuo se u jednog od barjaktara, a s nadolazećim albumima tako nešto
i potvrđivao.

Stigla je tako 2013. i deveti studijski album “C’mon Take on Me” kojim će bend sigurno nastaviti kretati se trasom uspješnosti i koji se nije puno više odmaknuo od prethodnika. Razlika je u tome da je možda mrvicu raznovrsniji i malo kombinatorniji kroz spoj hard rocka, glama, sleazea, punka i thrash metala, ili kako ga sami članovi benda, a time i svi ostali znaju i vole nazivati – street metal. Sve u svemu, radi se o izdanju baziranom na energičnijim, metalu sklonih melodijama i relativno osvježenim, iako poprilično jednostavno strukturiranim pjesmama koje odišu zabavnjačkim i entuzijastičkim ritmovima.Zaštitni znak benda su hrapavi, ali istovremeno i raznoliki vokali Jockea Berga, koji rockersko/metalnoj grubosti i sirovosti mogu i jako dobro znaju pretpostaviti emocionalnije intonacije. Gitarski riffovi i solo dionice su, baš onako, cool, no prigovoriti im se može zbog činjenice da djeluju jako potrošeno i jednolično, skoro pa neinventivno, otprilike kao i ritam sekcije, koje se nisu previše potrudile da izađu iz okvira pratnje. No sve u svemu, kako rekosmo, album ima energije, ima dinamike, ima potencijala, u svojoj jezgri djeluje dosta zdravo i optimistično, što je u današnjim vremenima velika prednost, kao i činjenica da ima nekoliko pjesama koje bi se mogle duže pamtiti.

Čak je i zanimljiv intro “Cutting The Slack“, koji je, kao, neka modernija kombinacija synth-popa i burleske, “C’mon Take On Me” melodijski je naslov energičnijeg srednjeg ritma i raspuštenijeg pjevanja, još više snage, uz akustično-atmosferične upadice, nalazimo u prvom singlu “One Minute Silence“, a pojačanu koncentraciju melodije u “Because Of You“. Akustike nalazimo i u lijepoj blues baladi “Stranger Of Mine” s podvučenim klavijaturama, a klasičnija rock/metal balada krije se iza imena “Long Time No See“, u kojem spomenuta Jockeova mogućnost emocionalnog izražavanja dolazi ‘na naplatu’.

Najenergičnija, čak bismo mogli reći i agresivna, skoro pa ljuta pjesma je glam/thrash’n’groovy naslov “Are You Gonna Cry Now“, a “Won’t Take The Blame pt. 1“, usprkos melodijskoj orijentaciji, nudi i ponešto teže atmosfere, poglavito pripojimo li joj njezin follow-up “Won’t Take The Blame Pt. 2“, segment s popriličnom tromošću i premoćnim vokalom.

Summa summarum izdanja bila bi da se Hardcore Superstar nije u potpunosti zadržao u okvirima očekivanog, a niti je pak previše odmakao od njih. Odnosno, osnovni sound tek je malčice nadogradio i razgradio, trunčicu eksperimentirao, taman toliko da ne bude isti, ali opet da ne ispadne puno drukčiji. I taman toliko da mu se ne može prigovoriti da se ne trudi izbjeći repetitivnost.

Stoga će i nadalje, osim u redovima onih koji ih ‘slijepo’ slijede ma što god napravili, svoje fanove morati tražiti među ekipom koja voli Mötley Crüe, Hanoi Rocks, Guns N’ Roses, Ratt, Aerosmith i slične bendove.