Čemu takva promjena?!

The Black Dahlia Murder jedni su od najsvježijih članova američke metal scene. Nedugo nakon samog osnivanja krajem ’02. godine, izdali su album “Unhallowed” kojim su vrlo brzo pokorili matičnu državu. Osim zanimljivog imena (nazvani su po nikad riješenom ubojstvu mlade žene Beth Short (kasnije nazvane Black Dahlia iz 1947.godine), ovaj bend karakterizira i veoma interesantan stil.

I dok jedni njihovu muziku opisuju kao mješavinu modernog američkog thrasha i švedske škole deatha, drugi pak tvrde da se radi o kombinaciji metalcorea te melodičnog deatha začinjenog ponekim karakteristikama blacka. No, možda bi najbolji opis njihovog stvaralaštva bio miks obaju mišljenja.

“Miasma“, njihov drugi uradak, za razliku od svojeg prethodnika naglasak na metalcore baca u stranu, te u prvi plan dolazi uravnotežen odnos thrash i death elemenata. Time se ovaj bend zvukom opasno približio gomili jedno te istih grupica koje se danas mogu naći na tržištu, te je izgubio (ne sasvim, ali..) nazovimo ga ‘čar’ i zapravo jedinstvenost koju je imao u kombinaciji i, što je još važnije, interpretaciji navedenih žanrova.

Da se ne bi krivo shvatilo, ovaj album nije loš, sadrži nekoliko zanimljivih rifova i solaža, međutim ne donosi ono što se očekivalo nakon “Unhalloweda” i uz tu činjenicu teško da će zadovoljiti poklonike ‘rijetko viđenog’ ili ‘specifičnog’, kao i one koji su prigrlili njihov prvijenac. Ovim bi dečkima bilo pametnije da se vrate u vode iz kojih su isplovili jer bi se vrlo lako mogli naći u oceanu bezličnih i nimalo zanimljivih bendova i kao većina njih zauvijek potonuti u zaborav.

Što će biti s The Black Dahlia Murder vidjet ćemo kad sklepaju novi album, a dotad “Miasmu” preporučam onima više okrenutima prema death/thrash sceni.